Kako s djecom dogovoriti odgovorno korištenje računala, mobilnih uređaja i interneta

Bolje je početi s dogovorima o odgovornom korištenju prije nego li se pojavi potreba za kaznama.

Nije bez razloga izreka “Bolje spriječiti nego liječiti” aktualna i u današnje vrijeme. Puno situacija i događanja u virtualnome svijetu mogli bismo izbjeći prevencijom i edukacijom. Nakon što se zaista nešto dogodi preostaje nam samo “gašenje vatre” i kažnjavanje. Govorimo li o učenicima u školi i njihovim mogućim postupcima kojima bi mogli ugroziti svoju, ali i tuđu sigurnost na internetu Politika prihvatljivog korištenja je dokument koji bi nam mogao pomoći u pojašnjavanju pravila ponašanja i posljedica koje bi mogle slijediti.

U prijašnjim člancima mogli ste pročitati o Politici prihvatljivog korištenja i Politici izvrsnog korištenja koje se razlikuju po načinu pristupa dogovoru s učenicima. Politika prihvatljivog korištenja propisuje odgovorno ponašanje i kazne, a Politika izvrsnog korištenja promiče odgovorno ponašanje kroz pozitivne primjere. Bez obzira koju od njih planirate napraviti možete odabrati različite načine dolaska do željene Politike.

Tijekom projekta “Sigurnost djece na internetu” OŠ “Mladost”, OŠ Popovača, OŠ “Mato Lovrak” i OŠ Veliki Bukovec intenzivno su s učenicima, roditeljima i učiteljima radile na osmišljavanju Politike prihvatljivog korištenja. Učenici su davali prijedloge pravila koja treba uvrstiti pa su o njima raspravljali roditelji i naravno učitelji. Takav, demokratski način donošenja pravila je vremenski zahtjevniji, ali osigurava da svi dionici već tijekom postupka izrade Politike imaju priliku reći svoje mišljenje, saznati što Politika obuhvaća te aktivnim sudjelovanjem postati njenim suautorom. Tada ta Politika nije “nečija” nego “naša, zajednička”.
Drugi pristup je da učitelji, odnosno razrednici predlažu pravila koja se zajednički donose na Učiteljskim vijećima, a zatim raspravljaju (ili ne) s učenicima. Taj pristup je malo stroži, ali vremenski učinkovitiji.

Prilikom izrade Politike trebate razmišljati i o načinu njenog prihvaćanja i provođenja u djelo. Politiku prihvatljivog korištenja možete javno objaviti na oglasnoj ploči i mrežnim stranicama škole i svi je se, nakon toga moraju pridržavati. Bolji način je priprema politike u obliku ugovora koji učenici, roditelji i razrednik (škola) zajednički potpisuju. Takvi ugovori se osvježavaju i ponovno potpisuju na početku svake školske godine kako bi svi bili svjesni što se od njih očekuje te koje su moguće posljedice neodgovornog ponašanja. Treći način je da pravila prihvatljivog korištenja postanu dio Kućnog reda škole, a pritom se mora poštivati procedura koja je za to propisana zakonom, tj. Kućni red donosi Školski odbor.

Ovisno o obliku koji odaberete za Politiku ovisit će jezik kojim je sadržaj napisan: jednostavniji za djecu ako se radi o ugovoru, odnosno u službenijem tonu ukoliko se radi o tekstu koji ulazi u Kućni red.  Pravila i upute trebaju svakako obuhvatiti korištenje školskih računala i mreže, mobilnih uređaja,  društvenih mreža, zaštitu svojih i tuđih osobnih podataka  te što se smije dijeliti online i pod kojim uvjetima. Najčešće se navode i zabrane pojedinih oblika ponašanja, primjerice širenje i poticanje govora mržnje, sudjelovanje u elektroničkom nasilju, ali i kršenje autorskog prava. Ne zaboravite da Politika ipak treba biti čitljiva i razumljiva svima te nemojte napraviti cijelu “šumu” koja će zakloniti vidik na osnovna pravila odgovornog ponašanja

Na stranicama projekta razvoja školskog kurikuluma “Sigurnost djece na internetu” petzanet.hr možete vidjeti tri različita pristupa donošenja Politike prihvatljivog korištenja te same Politike koje su škole osmislile. Pogledajte, pročitajte, promislite, a možete i objavljene dokumente upotrijebiti, preurediti te prilagoditi vašim učenicima i školama.

Koliko su nam potrebni etički kodeks, bonton i politika primjerenog korištenja

Često se govori da je biti učitelj poziv, a ne zvanje. No, znamo li se ponašati u skladu s našim pozivom i profesijom?

Prije desetak godina ne bih ni razmišljala da pišem o ovoj temi, ali vremena su se promijenila, a s njima i učitelji. Digitalne generacije rođene devedesetih počele su raditi u našim školama, a i mi stariji sve češće koristimo društvene mreže, razne računalne programe, online alate i aplikacije za mobilne uređaje. Neki postupci koji su se ranije podrazumijevali, jer su bili dio dobrog odgoja i pristojnog ponašanja, više se ne podrazumijevaju  i potrebno ih je istaknuti i pojasniti.

Evo nekoliko primjera za ilustraciju:

  • Školu je posjetio uvaženi gost i prije nego li je vijest o tome objavljena na školskim mrežnim stranicama, osvanula je fotografija na privatnom profilu učitelja na društvenoj mreži.
  • Novinar je kopirao učiteljske komentare s foruma i objavio ih u dnevnim novinama.
  • Učitelj obavještava svoje učenike IV. r osnovne škole o predstojećim aktivnostima i obavezama koristeći se društvenom mrežom za odrasle.

Etički kodeks škole potiče razumijevanje i prihvaćanje temeljnih načela moralno opravdanog ponašanja i promicanja etičkih vrijednosti te poprilično dobro opisuje poželjna ponašanja učitelja. Formulacije su najčešće općenite i iz njih možemo pročitati puno ili malo ovisno kako ih čitamo ili kako shvaćamo odgovorno, savjesno, profesionalno ispunjavanje obaveza. Nisam pročitala sve dostupne primjere etičkih kodeksa, ali nisam primijetila da se i u jednom spominju digitalni ugled, rasprave na društvenim mrežama ili neke druge online aktivnosti.
Niz primjera etičkih kodeksa za osnovne i srednje škole pronaći ćete pretraživanjem interneta pa ih možete detaljnije pročitati i usporediti. Članak 58. Zakona o odgoju i obrazovanju propisuje da škola treba imati etički kodeks, ali ne navodi ništa o njegovom povremenom osvježavanju ili stavkama koje treba sadržavati.

Vjerujem da o bontonu ne treba puno govoriti, da smo svi u školam svjesni pristojnog ponašanja i nastojimo ga riječima i djelom prenijeti učenicima. Bez obzira na virtualizaciju i online dostupnost dobre, stare upute iz bontona su još uvijek važeće i dobar odgoj je jednostavno prepoznati.

Politike prihvatljivog korištenja računala, mobilnih uređaja i interneta (PPK), o kojima smo pisali u prošlom broju, mogu biti dio Etičkog kodeksa ili Kućnog reda škole ili mogu biti zaseban dokument zbog sadržaja tehničkog karaktera koje treba češće obnavljati, ali i zbog svojevrsnog ugovaranja, tj. obvezivanja učitelja da svojim potpisom prihvate primjenu preporuka iz te Politike. PPK za djelatnike škole treba obuhvatiti korištenje službenog e-maila, elektroničku komunikaciju s učenicima i roditeljima, zaštitu osobnih podataka prilikom korištenja online programa s učenicima, korištenje društvenih mreža za odrasle i onih za obrazovanje (primjerice, Edmodo), kritički stav i vrednovanje informacija na internetu, objavljivanje fotografija, videozapisa ili učeničkih radova na internetu, korištenje školske mrežne stranice ili virtualnog okruženja za učenje (primjerice, Moodle), zaštitu autorskih prava te stav škole prema korištenju raznih računalnih programa i online alata (primjerice Office 365, Google Apps, YouTube, SlideShare, Zondle).
Tvrtke su puno ranije počele razmišljati i primjenjivati PPK tako da je na internetu dostupno niz primjera koji bitno striktnije i s jasnim kaznama propisuju prihvatljivo ponašanje zaposlenika. Pronaći ćete ih pretražujući s ključnim pojmovima: acceptable use policy, internet guidelines for employees i slično.

Na stranicama petzanet.HR možete pročitati kako je OŠ Veliki Bukovec osmislila Politiku prihvatljivog korištenja za učitelje, a predložak politike prihvatljivog korištenja za zaposlenike dostupan je i na stranicama Oznake eSigurnosti, esafetylabel.eu.

Završila bih ipak komentarom mlađeg kolege iz Italije, koji me je na jednom stručnom usavršavanju zapitao jesam li sigurna da svim tim propisivanjem pravila činimo dobro? Ne navodi li možda previše ograničavanja na bunt i kršenje pravila? Razmišljanje o tome ostavljam vama za domaću zadaću.

eTwinning kao sigurna društvena mreža

Želite li surađivati s učenicima i učiteljima na društvenim mrežama prvi uvjet kojeg morate zadovoljiti je sigurnost i zaštita osobnih podataka.

Otkada je pokrenut, eTwinning promiče odgovorno korištenje interneta i razvija sigurno okruženje za suradnju učenika i učitelja na mreži. Ove će školske godine eSigurnost osobito biti u središtu pozornosti zahvaljujući nizu aktivnosti, uključujući suradnju s projektom Oznaka eSigurnost o kojem ste mogli čitati u jednom od prethodnih članaka.

eTwinning se najčešće opisuje kao mreža škola, zajednica učitelja ili kao platforma za međunarodne obrazovne projekte. Upitate li eTwinnere reći će vam da je eTwinning “suradnja, dijeljenje i zabava”. Za one koji ga još nisu otkrili, evo i malo detaljnijeg opisa.  eTwinning nudi platformu za odgojno – obrazovne djelatnike (učitelje, nastavnike, ravnatelje, knjižničare, stručne suradnike itd), koji rade u školama i dječjim vrtićima europskih država sudionica eTwinninga. Portal eTwinning (www.etwinning.net) je glavno mjesto suradnje i susreta u sklopu ove aktivnosti. Dostupan na 26 jezika, a okuplja više od 230 000 članova. Portal omogućava učiteljima pronalaženje projektnih partnera, otvaranje novih projekata ili sudjelovanje u postojećima, razmjenu ideja i primjera dobre prakse te kontinuirani profesionalni razvoj kroz razne webinare, radionice ili grupe.

eTwinning mreža pokrenuta je 2005. godine kao glavna aktivnost Europske komisije i njenog programa za cjeloživotno učenje, a od 2014. postaje važan dio Erasmus+, programa Europske unije u području obrazovanja, osposobljavanja, mladih i sporta. Svaka država članica ima svoju nacionalnu službu za podršku, a u Hrvatskoj je to Agencija za mobilnost i programe Europske unije (mobilnost.hr). Ove školske godine Hrvatska se uključila u pilot projekt nacionalnih programa tako da projekte mogu pokretati i samo hrvatske škole. Vjerujemo da će vam ta mogućnost olakšati ulazak u svijet projekata, najprije na nacionalnoj, a zatim i na internacionalnoj razini.

Mogućnosti eTwinninga su velike i one rastu zajedno sa vama i vašim projektnim aktivnostima. Ono što bitno razlikuje eTwinning od ostalih društvenih mreža je sigurnost. Naime, na eTwinningu ste uvijek sigurni da je osoba s kojom komunicirate također učitelj. Svi članovi se nakon registracije provjeravaju na nacionalnoj razini i ako se ne radi o odgojno-obrazovnom djelatniku korisnički račun se briše. Dakle, naša nacionalna agencija AMPEU garantira za svakog od nas da smo ono kako se predstavljamo. Takvu garanciju nećete imati niti na jednoj drugoj mreži, a kako stvari na društvenim mrežama postaju sve složenije, situacije i osobe sve nezgodnije, eSigurnost je definitivno jedna od stvari na koju najprije morate obratiti pažnju.

Nakon što ste s kolegama iz drugih škola dogovorili i pokrenuli projekt, započinjete rad u posebnom okruženju za projekte TwinSpaceu. TwinSpace je “dom” vašeg projekta u koji dodajete elemente koji su potrebni za suradnju, komunikaciju i objavljivanje sadržaja te pozivate članove. Svaki učitelj pritom poziva, uključuje i prati rad svojih učenika tako da možete biti sigurni da vaši učenici zaista komuniciraju s vršnjacima, a ne nekim nepoznatim osobama. Kao što AMPEU garantira za učitelje, tako svaki učitelj garantira za svoje učenike koje je uključio u projekt.

U TwinSpaceu su svi sadržaji najprije sakriveni od javnosti i dostupni samo članovima projekta tako da vi mirno možete dijeliti fotografije, videozapise, dječje radove bez da ugrozite privatnost djece. Odlučite li kasnije omogućiti javnu vidljivost projekta, ne zaboravite da su vam potrebne dozvole roditelja.

Dodatna razina sigurnosti je da su administratori eTwinning mreže poznati imenom i prezimenom, znamo kome se možemo obratiti za pomoć ili zaštitu. Tako da ako se dogodi neka nezgodna situacija vi je možete riješiti jednim e-mailom, a na drugim mrežama to je praktički nemoguća misija.

Isprobajte eTwinning projekte, uključite se u međunarodnu zajednicu učitelja i pružite svojim učenicima priliku da uče, otkrivaju, surađuju i komuniciraju u sigurnom online okruženju osmišljenom baš za obrazovanje.

Po mjeri današnjih učenika

Često se govori o X, Y ili Z generacijama djece i njihovom odrastanju u digitalnom svijetu, ali se pritom ne spominju Z generacije udžbenika i ostalih obrazovnih sadržaja. Jesmo li zapeli na “A generaciji” udžbenika ili možemo pronaći obrazovne sadržaje po mjeri današnjih učenika?
Pri izradi školskog kurikuluma “Sigurnost djece na internetu” krenuli smo od tema i ishoda učenja te na temelju zadanog cilja osmišljavali metode rada i obrazovne sadržaje koji će nam pritom pomoći. Tako da su najprije nastale detaljne pripreme za nastavu, a nakon odabranih metoda rada krenulo se s izradom obrazovnih sadržaja i tu je do izražaja došlo pitanje iz podnaslova – kako ćemo sadržaje prenijeti današnjim učenicima, a da ih oni razumiju i da ih žele naučiti?
U projektu “Sigurnost djece na internetu” odlučili smo ići “na sigurno” te pružiti djeci priliku da uče iz tekstova, slika, zvukova, videa, animacija, radnih listova, interakcija, dramskih simulacija i svih ostalih oblika obrazovnih sadržaja kojih smo se mogli sjetiti.
Pripremljeni su udžbenici za učenike u PDF, flip i papirnatom obliku u kojima su sadržaji predstavljeni kroz tekst, slike, stripove, ilustracije, fotografije te poveznice koje vode na ostale oblike sadržaja. Likovi, upotrijebljeni u ilustracijama posebno su osmišljeni za ovaj kurikulum, pri čemu se pazilo na ravnopravnost spolova, ali i na mogućnost da se svako dijete lako postavi u poziciju nekog od likova iz udžbenika.
Osim takvih, uobičajenih udžbenika napravljeni su i e-udžbenici koji na jednom mjestu obuhvaćaju sve multimedijske sadržaje za pojedinu temu te pružaju učenicima personalizirano okruženje za učenje, u kojem im je omogućeno da sami biraju sadržaje – tekstove, primjere, prezentacije, plakate, stripove, vježbe, igre i kvizove koje će proučavati, kao i ritam kojim će samostalno prolaziti kroz sadržaje i usvajati ih.
U obrazovnim sadržajima se nalazi i mnoštvo multimedijskih digitalnih sadržaja u obliku mrežnih stranica, računalnih i društvenih igara, interaktivnih kvizova, animiranih priča, audio i videozapisa koji pružaju učenicima mogućnost samostalnog, individualiziranog učenja, učenja kroz igru, kao i učenje putem rješavanja problema kroz koje na pristupačan i zanimljiv način istražuju, usvajaju i ponavljaju nastavne sadržaje. Digitalni materijali imaju responzivni dizajn pa se njihov sadržaj automatski prilagođava uređaju na kojem se prikazuje, što omogućuje njihovo lakše i pristupačnije korištenje.
Posebno se ističu animirane priče koje pred učenike stavljaju nastavne sadržaje ispričane na njima prilagođen, dinamičan način kako bi dobivali informacije kroz više komunikacijskih kanala te ih tako lakše razumjeli. Za starije učenike pripremljeni su videozapisi koji omogućavaju učenicima poistovjećivanje s njihovim vršnjacima u stvarnim životnim situacijama kroz koje promišljanjem i učenjem na tuđim greškama usvajaju nova znanja i vještine.
Originalne online igre napravljene su za sve uzraste učenika kako bi kroz razne problemske situacije mogli vježbati i razvijati svoje motoričke sposobnosti te usvajati primjerene obrasce ponašanja za odgovorno i sigurno korištenje interneta, računala i mobilnih tehnologija.
Iskoristili smo i prednosti internetskih platformi te pripremili niz kvizova u Zondleu. Prilikom rješavanja kvizova učenici dobivaju povratne informacije te mogućnost igranja igre koju sami odaberu. Ovakav način provjere znanja potiče učenike na samostalno vježbanje i usvajanje novih znanja uz igru, a učiteljima daje mogućnost organiziranja natjecanja (Zondle challenge) kako bi učenici pojedinačno ili u grupama mogli pokazati svoje znanje.
Pripremljen je i izuzetno velik broj dobro osmišljenih online radnih listića, upitnika za učenike, obiteljskih aktivnosti, predložaka za društvene igre, priča s raznim problemskim situacijama za analizu i dramatizaciju tako da vama preostaje ugodno razgledavanje i odabir sadržaja koji su baš po mjeri vaših učenika.
Svi sadržaji dostupni su u digitalnom obliku na mrežnim stranicama projekta petzanet.HR.

Obogatite svoj školski kurikulum

Školski kurikulum je dio nastavnih i izvannastavnih aktivnosti koji svaka škola određuje prema svojim željama i mogućnosti kako bi bila što usklađenija s potrebama učenika i roditelja te povezanija s lokalnom zajednicom u kojoj se nalazi. U školski kurikulum tako ulazi briga o voćnjacima, zadruge, tradicijski obrti, robotika, informatika, eTwinning međunarodni projekti i niz drugih zanimljivih aktivnosti koje nisu strogo propisane. Školski kurikulum daje svakoj školi priliku da pokaže po čemu je bolja i drugačija od ostalih škola.

Generacije koje se trenutno školuju, kao i one koje tek dolaze, trebale bi se pripremiti za svakodnevno korištenje informacijskih i komunikacijskih tehnologija. Europski Parlament i Vijeće Europe uvrstili su digitalne kompetencije u ključne kompetencije koje svaki čovjek mora posjedovati kako bi se prilagodio okolini koja se brzo mijenja. Hrvatska trenutno nema nacionalnu strategiju za sigurnost djece na internetu, a postojeći kurikulum ne propisuje čak niti minimum znanja o odgovornom i sigurnom korištenju interneta, računala i mobilnih tehnologija koja bi djeca trebala imati.

Zato je pet hrvatskih škola, OŠ “Mladost” iz Osijeka, OŠ Gripe iz Splita, OŠ “Mato Lovrak” iz Nove Gradiške, OŠ Popovača i OŠ Veliki Bukovec odlučilo potrošiti godinu i pol rada na izradu školskog kurikuluma “Sigurnost djece na internetu” i svih pratećih obrazovnih sadržaja kako biste ih i vi mogli odmah primijeniti u svojim školama. 30 učitelja raznih profila (engleski jezik, pedagogija, vjeronauk, informatika, likovni, razredna nastava, povijest, hrvatski jezik, matematika…) izuzetno je kreativno i promišljeno pripremilo osamstotinjak obrazovnih sadržaja koji se besplatno i bez ikakvih ograničenja mogu koristiti u školama.

Školski kurikulum “Sigurnost djece na internetu” sastoji se od pedagoško-didaktičkog modela, politika prihvatljivog korištenja, multimedijskih obrazovnih sadržaja, udžbenika, virtualne učionice, priručnika za roditelje i priručnika za učitelje, a njegov cilj je unaprijediti digitalne kompetencije djece, poticati djecu da preuzmu odgovornost za vlastitu sigurnost s naglaskom na osnaživanju i isticanju odgovornog ponašanja i digitalnog građanstva te općenito povećati znanje i razumijevanje problema koji se pojavljuju u području sigurnosti djece na internetu.
Organiziran je u četiri modula i vertikalno usklađen u pet cjelina: informacije, komunikacije, stvaranje sadržaja, sigurnost i rješavanje problema. Modul 1 pripremljen je za učenike 1. i 2. razreda,  Modul 2 za 3. i 4., Modul 3 za 5. i 6. te Modul 4 za učenike 7. i 8. razreda. Svaki modul sadrži 20 tema (ukupno 80 tema) osmišljenih za realizaciju tijekom školske godine. Jedan komplet materijala za poučavanje i učenje sadržava udžbenike za učenike, multimedijske izvore znanja, priručnik za učitelje i priručnik za roditelje. Obrazovni sadržaji u svakom kompletu pripremljeni su u obliku teksta, slika, radnih listova, animiranih priča, videozapisa, audio snimki, računalnih igara, društvenih igara, bojanki, interaktivnih kvizova i e-udžbenika. Stvoreni su živopisni likovi koji se koriste u svim obrazovnim sadržajima pa kurikulum ima jedinstven i prepoznatljiv multimedijski identitet.

Teme možete obrađivati na satima razrednika, informatike, hrvatskog jezika ili nekog drugog redovnog ili izbornog predmeta, možete ih povezati s dodatnom nastavom ili izvannastavnim aktivnostima. Upotrijebite ih onako kako najbolje odgovara vama, učenicima, roditeljima i školi.

Projekt školskog kurikuluma “Sigurnost djece na internetu” financira Europska unija iz Europskog socijalnog fonda, programa potpore za Daljnji razvoj i provedbu hrvatskog kvalifikacijskog okvira u trajanju od 16 mjeseci. Suradnici na projektu su AZOO, CARNet, AZOP, Suradnici u učenju, Općine Veliki i Mali Bukovec, Brodsko-posavska županija, Gradska i sveučilišna knjižnica Osijek, Grad i Turistička zajednica Nova Gradiška.

Vjerujemo da će vam u ovoj sezoni izrade školskog kurikuluma dobro doći ovako pripremljeni obrazovni sadržaji, javno dostupni na petzanet.HR.

Jesmo li digitalni naivci?

Digitalnim urođenicima (digital natives) smatramo osobe rođene u doba digitalnih tehnologija, a sam pojam prvi put je upotrijebio Marc Prensky, 2001. u tekstu “Digitalni urođenici, digitalni doseljenici”. Pojednostavljeno, radi se o osobama rođenim krajem devedesetih ili nakon 2000. godine koji znaju sve o korištenju računala, mobilnih uređaja i interneta jer su odrasli koristeći se njima. Po toj teoriji, mi malo stariji smo digitalni doseljenici jer eto dolazimo u svijet digitalnih tehnologija, a nismo u njemu rođeni. Kad malo razmislite, slična tvrdnja bi se mogla izreći i za nas srednjih godina – odrasli smo uz radio i televiziju i po tome smo “medijski urođenici” pa ipak ne bismo znali popraviti niti jedan od tih uređaja, snimiti ili voditi televizijsku emisiju, niti smo uvijek svjesni loših medijskih poruka kojima smo okruženi.
Ja bih zapravo rekla da smo svi mi, i mladi i stari zapravo digitalni naivci jer vjerujemo da je sve na internetu istinito, da internet zna bolje od liječnika i učitelja i naravno da su na internetu svi pošteni i pristojni. Internet je uz nas četrdesetak godina, a tek nekoliko zadnjih godina počeli smo razmišljati koji rizici prate njegovo korištenje i tek kad smo se suočili s elektroničkim nasiljem i internetskom ovisnošću počeli smo situaciju shvaćati ozbiljno. Kao što imamo prometnu kulturu, na kojoj radimo s djecom i odraslima već godinama, tako nam treba i internetska kultura. U Hrvatskoj nažalost s time kasnimo desetak godina, usporedimo li se s britanskim školama koje već imaju uvedena striktna pravila što se smije, a što ne smije te kakve kazne su za sve koji ugrožavaju djecu pomoću interneta.
Iako su naši učenici odrasli uz sve te tehnologije ipak moraju naučiti i usvojiti odgovorne načine korištenja, zaštititi svoju privatnost i razumjeti posljedice prekomjernog dijeljenja u digitalnom svijetu. Zajedno s njima moraju učiti njihovi roditelji, a i mi učitelji jer jasno se vidi kamo su nas ignoriranje i naivnost doveli.
U virtualnom, ali i stvarnom svijetu treba jasno pokazati svoj stav o neprimjerenim komentarima, slikama i ostalim objavama koje se pojavljuju na internetu, posebice na društvenim mrežama. Ukazati i djeci i roditeljima, ali i kolegama zašto je neka objava neprimjerena, kakve je osjećaje izazvala kod osobe na koju se odnosi te kakve su posljedice takvog ponašanja. Istovremeno to znači da si ja kao učiteljica ne mogu dozvoliti pisanje bezobraznih komentara o djeci, roditeljima i kolegama ili online dijeljenje sadržaja koji je neprimjeren ili za njega nemam dozvole. Te da nikako ne smijem ugrožavati sigurnost djece potičući ih na korištenje internetskih programa i servisa koji nisu namijenjeni djeci, pritom ne zaboravite da su u Hrvatskoj maloljetnici (svi do 18 godina) posebno zaštićeni te da je dijeljenje njihovih osobnih podataka kažnjivo djelo.
Biti digitalni građanin znači svjesno, odgovorno, primjereno i učinkovito koristiti sve mogućnosti digitalnog svijeta (svijeta interneta). Mike Ribble opisuje digitalno građanstvo kroz devet sastavnica: digitalni pristup (sudjelovanje u društvu putem digitalnih medija), digitalna trgovina (online kupovanje i prodavanje), digitalna komunikacija (izmjenjivanje informacija uporabom e-pošte, poruka ili mrežnih stranica), digitalna pismenost (znanje o tome kada i kako se koristiti digitalnom tehnologijom), digitalni bonton (primjereno ponašanje), digitalni propisi (zakonska prava i ograničenja u upotrebi digitalne tehnologije), digitalna prava i odgovornosti (sloboda i povlastice svih koji se koriste digitalnom tehnologijom uz primjereno ponašanje), digitalno zdravlje (znanje o tome kako zaštiti psihičko i fizičko zdravlje) i digitalna sigurnost (znanje o zaštiti računala i osobnoj zaštiti).
Složit ćete se sa mnom da nama treba još puno učenja, poučavanja i vježbanja kako bismo od digitalnih naivaca postali digitalni građani.

Poštovanje u virtualnom svijetu – dobivamo li ono što dajemo?

POSTOVANJEPričamo li o poštovanju i dobroti često se kaže kako se poštovanje dobiva poštovanjem te da se dobro, dobrim vraća. Ja kao nepopravljivi optimist vjerujem u obje tvrdnje, ali mi se čini da to znanje treba sve češće ponavljati, utvrđivati i uvježbavati i to ne samo kod mlađih nego i kod starijih generacija. Evo i zašto.

Nedavno su osvanule uvredljive stranice na društvenim mrežama, čija jedina svrha je objavljivanje neprimjerenih fotografija popraćenih užasnim, bezobraznim komentarima. Jedna od tih stranica prati događanja u srednjim školama, objavljujući fotografije raznih gluposti koje učenici izvode, ali i fotografije njihovih nastavnica i nastavnika potajno snimanih tijekom sata. Kolega Miljenko Hajdarović skrenuo je pažnju javnosti na taj slučaj obavještavanjem škola, medija, ali i policije. Njegov članak možete pročitati na ovoj adresi http://bit.ly/primjer1 . Drugi primjer su razne KJV stranice koje objavljuju razgolićene slike djevojčica i djevojaka, koje su ukrali s njihovih stranica ili su im ih poslali članovi grupe. Članak iz Večernjeg lista koji piše o tome pročitajte na ovoj adresi http://bit.ly/primjer2. Sve to događa se sad i to kod nas, u Hrvatskoj!

Vjerujem da ste se kao i ja, nakon ovih primjera zapitali kamo ide ovaj svijet i gdje je nestalo poštovanje prema drugima i sebi. Jedni će reći to je nedostatak kućnog odgoja, drugi će reći kriva je škola, društvo, a ja kažem krivi smo svi. I da ne bismo i dalje slijegali ramenima i čudili se, poduzmimo nešto. Poštovanje, dobrota, pristojno ponašanje može se naučiti kao i ostala znanja i vještine koje djeci nastojimo prenijeti. Svojim ponašanjem možemo utjecati na ponašanje drugih i vjerujem da se učitelji u svakoj prilici trude biti pristojni, dobri i poštuju učenike, kolege, roditelje i društvo. No, neke stvari koje su se prije 20 ili 50 godina podrazumijevale sad treba posebno naglasiti, objasniti i ponoviti milijun puta.

U virtualnom, ali i stvarnom svijetu to znači da treba jasno pokazati svoj stav o komentarima, slikama i ostalim objavama koje se pojavljuju na društvenim mrežama. Ukazati i djeci i roditeljima, ali i kolegama zašto je neka objava neprimjerena, kakve je osjećaje izazvala kod osobe na koju se odnosi te kakve su posljedice takvog ponašanja. Istovremeno to znači da si ja kao učiteljica ne mogu dozvoliti pisanje bezobraznih komentara o djeci, roditeljima i kolegama ili online dijeljenje sadržaja koji je neprimjeren ili za njega nemam dozvole. Poštovanje se pruža i dijeli, poštujući sebe ne smijete zaboraviti poštovati druge. Poštovanje nije nešto što ponekad vrijedi, a ponekad ne, nije to obrazac ponašanja koji možemo prema potrebi isključivati ili uključivati. Poštovanjem pokazujemo da uvažavamo druge te da tražimo da i oni poštuju nas.

Mislim da je zaista krajnje vrijeme da sve hrvatske škole dopune svoje Kućne rered-buttondove i Statute, napišu Politike prihvatljivog korištenja te ih prenesu učenicima, roditeljima i učiteljima tako da svi budu upoznati s pravima, obvezama, ali i posljedicama. Vidite li neku neprimjerenu objavu na internetu prijavite je administratoru stranice, školi, roditeljima i policiji  https://redbutton.mup.hr To je vaše pravo i obaveza.

Primjereno i odgovorno korištenje interneta – učitelji

Galerija

Stvaranje školske Politike prihvatljivog korištenja interneta i računala u OŠ Veliki Bukovec započeli smo od učitelja, stručnih suradnika i djelatnika. Pročitajte upute za primjereno, odgovorno i sigurno korištenje interneta, razmislite te svakako primijenite.

Razmisli prije nego li klikneš

Galerija

Ova galerija sadrži 1 fotografiju.

Ovaj naslov česta je rečenica koju ponavljam na skoro svim predavanjima, bez obzira pričam li učenicima, kolegama ili roditeljima. Mislim da se u tom savjetu skriva dobar dio mudrosti života u digitalnom svijetu. Naime, nekad prije kad ste izlanuli neku … Nastavi čitati