Hrvatska djeca su digitalno nepismena

Svi spominju digitalnu i informacijsku pismenost, slažu se da nam treba, ali digitalno opismenjavanje djece nije izgleda ničiji posao.

Digitalne kompetencije, informacijska i računalna pismenost, vještine 21. stoljeća često su spominjane fraze poželjnih kompetencija za uspješnost u obrazovanju i na današnjem tržištu rada. Digitalni urođenici su svugdje oko nas, oni kao znaju sve jer odrastaju uz tehnologije, a kad zaista provjerite njihove kompetencije rezultati su poražavajući. Nažalost, u Hrvatskoj su digitalna, informacijska i računalna pismenost već dugo vremena na sporednom kolosijeku. Očekujemo li da će djeca i mladi sami sebe opismeniti?

Opći dojam
Na uzorku od 427 dobrovoljnih sudionika ankete dobili smo rezultate o zastupljenosti Informatike u hrvatskim osnovnim školama. Na prvi pogled situacija i nije tako strašna, čak 70 % djece (u našem prigodnom uzorku) ima priliku usvajati digitalne kompetencije u okviru Informatike od 5. razreda osnovne škole. Ujedno to znači da tih 70 % djece do 11. godine dobije malo ili nimalo informacija o odgovornom korištenju interneta ili digitalnim tragovima koje su do tad već ostavili po virtualnom svijetu. Barem što se škole tiče, no možda su se za ta područja edukacije pobrinuli roditelji?

slika1Slika 1. Postoji li izborna nastava informatike u vašoj OŠ

slika2bSlika 2. Od kojeg razreda se provodi Informatika u vašoj OŠ, bilo kao izvannastavna aktivnost ili izborni predmet

Jesmo li prosječni?
Istraživanje računalne i informacijske pismenosti “The International Computer and Information Literacy Study” (ICILS), provela je IEA – International Association for the Evaluation of Educational Achievement, 2013. u 21 zemlji. U Hrvatskoj je to istraživanje obuhvatilo 3533 četrnaestogodišnjaka i 2736 učitelja iz 180 osnovnih škola. Prema prosječnim rezultatima, Hrvatska se našla na 14. mjestu.
Tijekom istraživanja provjeravala se pismenost učenika u četiri razine. Viša razina znači bolje kompetencije za korištenje IKT, kritičko promišljanje, kreativno stvaranje i zaštitu privatnosti. Dakle, veći broj učenika na višoj razini znak je kvalitete. Nažalost, čak 11 % hrvatskih učenika nije doseglo niti prvu razinu.

1. razina – osnovno korištenje datoteka, uređivanje teksta prema zadanim uputama, osnovne mogućnosti elektroničke komunikacije te prepoznavanje rizika zloporabe računala. 25 % naših učenika je na toj razini, a ICILS prosjek je 23 %
2. razina – osnovne vještine za pronalaženje informacija u jednostavnim elektroničkim izvorima, prema uputama mogu napraviti jednostavne kombinacije pronađenih informacija, teksta i slika, svjesni su važnosti pristupa elektroničkim informacijama i mogućih posljedica neželjenog pristupa informacijama. 42 % naših učenika, ICILS prosjek 38 %.
3. razina – mogu samostalno pronalaziti informacije, uređivati i stvarati digitalne sadržaje, odabiru prikladne izvore elektroničkih informacija te ih korištenjem različitih programa mogu kreativno dopuniti i preoblikovati, svjesni su da informacije mogu biti pristrane i nepouzdane. 21 % naših učenika, kao i prosjek ICILS.
4. razina – samostalno pronalaze i kritički procjenjuju informacije i proizvode, svjesni su ciljane publike i svrhe novog informacijskog proizvoda, da informacije mogu biti komercijalizirane i iskrivljene, razumiju mogućnosti i ograničenja korištenja tuđeg intelektualnog vlasništva. 1 % naših učenika, a ICILS prosjek je 2 %.

slika3Slika 3. Raspodjela hrvatskih učenika po razinama digitalne pismenosti, u postocima

Ukoliko se kanite utješiti našom prosječnošću, evo nekoliko usporedbi s boljima:

  •  Hrvatska ima na razinama 0 i 1, 36 %, a Češka samo 15 % učenika
  • od 21 države, njih 13 ima na 4. razini pismenosti od 2 do 5 % učenika, a mi imamo samo 1 %
  •  na razinama 3 i 4 imamo 22 % učenika, dok ih Kanada i Češka imaju 37 %.

Većina opisanih kompetencije nisu dio postojećeg kurikuluma Informatike u Hrvatskoj niti bilo kojeg drugog nastavnog predmeta, a četvrtu razinu treba doseći svaki učenik kako bi mogao aktivno i svjesno sudjelovati u današnjem svijetu.
Što nam treba?
Niti jedna od spomenutih razina ne govori o programiranju, robotici ili nekim složenijim zadacima na računalu. Dakle, radi se zaista o nužnoj pismenosti. Nedostupnost nastave Informatike i neostvarena međupredmetna tema Uporaba informacijsko-komunikacijske tehnologije dio su uzroka ovakvih loših rezultata naših učenika, ali i nezainteresiranost roditelja, javnosti i nepružanje podrške sustavu obrazovanja.
Europska komisija je 2013. objavila okvir za razvoj i razumijevanje digitalne kompetencije (DIGCOMP: A Framework for Developing and Understanding Digital Competence in Europe) u kojem je istaknuto pet područja koja digitalna kompetencija obuhvaća: informacije, komunikacije, stvaranje sadržaja, sigurnost i rješavanje problema. Čak je dostupna i tablica za samoprocjenu po razinama A, B i C za sva područja pa slobodno provjerite na kojoj ste razini. Razine digitalne pismenosti.
Evo što bi djeca, a i odrasli trebali znati i moći napraviti kako ne bi bili digitalno nepismeni:

  • Prepoznati, pronaći, spremiti, organizirati i analizirati digitalne informacije kritičko prosuđujući njihovu relevantnost i svrhu.
  • Učinkovito komunicirati u digitalnom okruženju, povezati se s drugima i surađivati korištenjem digitalnih alata. Biti odgovoran digitalni građanin, brinuti o svojim i tuđim digitalnim tragovima.
  • Stvarati i uređivati nove sadržaje, kreativno se izražavati kroz digitalne medije, obraćati pažnju na intelektualno vlasništvo, prava i dopuštenja. Znati kako podesiti programe, aplikacije i uređaje za svoje potrebe, razumjeti osnove programiranja.
  • Razumjeti sigurnosne rizike i mogućnosti zaštite, brinuti o svojim i tuđim osobnim podacima i zaštiti privatnosti, štititi se od elektroničkog nasilja i online prijevara. Biti svjestan utjecaja tehnologije na zdravlje ljudi i okolinu.
  • Informirano odlučivati o najprimjerenijim digitalnim alatima za određenu svrhu, rješavati konceptualne probleme, inovativno i kreativno koristiti tehnologiju.

Opisana područja, znanja, vještine i stavovi ne mogu se jednostavno preslikati u kurikulum jednog nastavnog predmeta. Problem je uočen, čak i izmjeren, postavljeni su ciljevi do kojih bismo trebali doći, sad nam još preostaje da se zaozbiljno primimo posla.
Kako bismo osposobili i pripremili djecu za korištenje tehnologije u sadašnjosti i budućnosti svi moramo raditi na njihovom digitalnom opismenjavanju ili možemo nastaviti kritizirati i slijegati ramenima. Odluka je na vama!

Izvori informacija: ICILS izvještaj bit.ly/ICILS2, Priopćenje za medije NCVVO bit.ly/ICILS-HR, dokument DIGCOMP bit.ly/digcomp1.

Zajedno za sigurnost djece na internetu

logoSvi pričaju o internetu i digitalnoj pismenosti, a brine li se netko da naša djeca ne ostanu digitalno nepismena?

Generacije koje se trenutno školuju, kao i one koje tek dolaze, trebale bi se pripremiti za svakodnevno korištenje informacijskih i komunikacijskih tehnologija. Europski Parlament i Vijeće Europe uvrstili su digitalne kompetencije u ključne kompetencije koje svaki čovjek mora posjedovati kako bi se prilagodio okolini koja se brzo mijenja. Hrvatska trenutno nema nacionalnu strategiju za sigurnost djece na internetu, a postojeći kurikulum ne propisuje čak niti minimum znanja o odgovornom i sigurnom korištenju interneta, računala i mobilnih tehnologija koja bi djeca trebala imati.

Zato je pet hrvatskih škola, OŠ “Mladost” iz Osijeka, OŠ Gripe iz Splita, OŠ “Mato Lovrak” iz Nove Gradiške, OŠ Popovača i OŠ Veliki Bukovec odlučilo potrošiti godinu i pol rada na izradu školskog kurikuluma “Sigurnost djece na internetu” i svih pratećih obrazovnih sadržaja kako biste ih i vi mogli odmah primijeniti. 30 učitelja raznih profila izuzetno je kreativno i promišljeno pripremilo osamstotinjak obrazovnih sadržaja koji se besplatno i bez ikakvih ograničenja mogu dohvatiti na petzanet.HR.

Obrazovni sadržaji za sigurnost djece na internetu vertikalno su usklađen u pet cjelina: informacije, komunikacije, stvaranje sadržaja, sigurnost i rješavanje problema za sve uzraste osnovne škole. Neke od tema koje ćete pronaći su: zaštita osobnih podataka, pravila komunikacije i ponašanja na internetu, online komunikacija i suradnja, opasnosti društvenih mreža, odgovorno korištenje mobilnih uređaja, dijeljenje i autorska prava, krađa identiteta, digitalni tragovi, e-portfolio i online prisutnost, kritičko vrednovanje informacija, kako zaštititi računalo i obitelj, sprečavanje elektroničkog nasilja.

virtualan-ucionicaDjeci, roditeljima i učiteljima dostupni su multimedijski obrazovni sadržaja, udžbenici, virtualne učionice, priručnici za roditelje i priručnici za učitelje, sve s ciljem je unaprjeđenja digitalnih kompetencije djece, poticanja djece da preuzmu odgovornost za vlastitu sigurnost s naglaskom na osnaživanju i isticanju odgovornog ponašanja i digitalnog građanstva. Pripremljeni sadržaji pružaju djeci priliku da uče iz tekstova, slika, zvukova, videa, animacija, radnih listova, interakcija, dramskih simulacija kako bi što učinkovitije usvajali i razumijevali sadržaje koji su u potpunosti prilagođeni njihovom uzrastu.

Multimedijski digitalni sadržaji pružaju učenicima mogućnost samostalnog, individualiziranog učenja, učenja kroz igru, kao i učenje putem rješavanja problema kroz koje na pristupačan i zanimljiv način istražuju, usvajaju i ponavljaju. Za najmlađe su napravljene animirane priče  koje probleme sigurnosti na internetu prikazuju na njima prilagođen, dinamičan način kako bi ih lakše razumjeli. Za starije učenike pripremljeni su videozapisi koji omogućavaju učenicima poistovjećivanje s njihovim vršnjacima u  stvarnim životnim situacijama kroz koje promišljanjem i  učenjem na tuđim greškama usvajaju nova znanja i vještine.

Originalne online igre napravljene su za sve uzraste učenika kako bi kroz razne problemske situacije mogli vježbati i razvijati svoje motoričke sposobnosti te usvajati primjerene obrasce ponašanja za odgovorno i sigurno korištenje interneta, računala i mobilnih tehnologija.

Dakle, sve vam je na dohvat klika, a na vama je odgovornost hoćete li ih iskoristiti i napraviti korak prema digitalno pismenim generacijama koje znaju primjereno, odgovorno i sigurno koristiti internet.

Pismenost – informacijska, digitalna, računalna

Svi se slažu da nam treba, ali ne i kako je postići.

Digitalne kompetencije, informacijska i računalna pismenost, vještine 21. stoljeća često su spominjane fraze u obrazovanju, kao i digitalni urođenici, koji znaju sve jer odrastaju uz tehnologije i učitelji koji nisu iz tog svijeta pa eto imaju izgovor da ne znaju ništa. Sve te kompetencije uredno su nabrojane u NOK-u, opisane u međupredmetnim temama i nalaze se u kategoriji onoga o čemu svi trebaju brinuti. No, kod nas su digitalna, informacijska i računalna pismenost već dugo vremena na sporednom kolosijeku. Očekujemo li da će učenici sami sebe opismeniti?

Istraživanje The International Computer and Information Literacy Study (ICILS), provela je IEA – International Association for the Evaluation of Educational Achievement, 2013. u 21 zemlji. U Hrvatskoj je to istraživanje obuhvatilo 3533 učenika, 2736 učitelja iz 180 osnovnih škola.

Tijekom istraživanja provjeravala se pismenost učenika u četiri razine. Viša razina znači bolje kompetencije za korištenje IKT, kritičko promišljanje i kreativno stvaranje, zaštitu privatnosti. Dakle, veći broj učenika na višoj razini znak je kvalitete. Nažalost, čak 11 % hrvatskih učenika nije doseglo niti 1. razinu.

1. razina pismenosti – osnovno korištenje datoteka, uređivanje teksta prema zadanim uputama, osnovne mogućnosti elektroničke komunikacije te prepoznavanje rizika zloporabe računala. 25 % naših učenika je na toj razini, a ICILS prosjek je  23 %

2. razina pismenosti – osnovne vještine za pronalaženje informacija u jednostavnim elektroničkim izvorima, prema uputama mogu napraviti jednostavne kombinacije pronađenih informacija, teksta i slika (plakati), svjesni su važnosti pristupa elektroničkim informacijama i mogućih posljedica neželjenog pristupa informacijama – 42 % naših učenika, ICILS prosjek 38 %.

3. razina pismenosti – mogu samostalno pronalaziti informacije, uređivati i stvarati digitalne sadržaje, odabiru prikladne izvore elektroničkih informacija te ih korištenjem različitih programa mogu kreativno dopuniti i preoblikovati, svjesni su da informacije mogu biti pristrane i nepouzdane.  21 % naših učenika, kao i prosjek ICILS.

4. razina pismenosti – samostalno pronalaze i kritički procjenjuju informacije i proizvode, svjesni su ciljane publike i svrhe novog informacijskog proizvoda, da informacije mogu biti komercijalizirane i iskrivljene, razumiju mogućnosti i ograničenja korištenja tuđeg intelektualnog vlasništva. 1 % naših učenika, a ICILS prosjek je 2 %.

Ukoliko se kanite utješiti našom prosječnošću, evo nekoliko usporedbi s boljima:

  • Hrvatska ima na razinama 0 i 1, 36 %, a Češka samo 15 % učenika
  • od 21 države, njih 13 ima na 4. razini pismenosti od 2 do 5 % učenika, mi imamo samo 1%
  • na razinama 3 i 4 imamo 22 % učenika, dok ih Kanada i Češka imaju 37 %.

Primijetite da niti jedna razina ne govori o programiranju, robotici ili nekim složenijim zadacima na računalu. Dakle, 4. razinu treba doseći svaki učenik kako bi mogao aktivno i svjesno sudjelovati u današnjem svijetu.

Naši učitelji smatraju da uporaba IKT rezultira slabijom vještinom pisanja, ograničava osobnu komunikaciju, potiče kopiranje, rezultira slabijim vještinama računanja i procjene te odvraća učenike od učenja.  Više od 60 % hrvatskih učitelja nikad ne koristi računalne programe u nastavi, 46 % ne koristi ni programe za obradu teksta ili prezentacija, niti internet, a 56 % nikad ne koristi programe za učenje i vježbanje.

Pročitate li detaljnije opise razina pismenosti i usporedite li ih sa stanjem u hrvatskim školama uočit ćete da većinu toga mi niti ne poučavamo učenike u školama. Nedostupnost nastave Informatike, neostvarena međupredmetna tema dio su uzroka ovakvih loših rezultata naših učenika. No, tko ili što je kriv za (ne)pismenost naših kolega u školama?

prosjek-icilsIzvori informacija u članku su ICILS izvještaj te Priopćenje za medije NCVVO .

Kakve digitalne kompetencije nam trebaju?

shutterstock_2410508 (640x428)Što mislite da bi učenici i učitelji trebali znati raditi na računalu?

Tema za razmišljanje za sve vas koji čitate: za što sve vam je potrebno računalo, za što biste još koristili računalo ali baš i ne znate kako, što biste htjeli da vaša djeca i učenici znaju napraviti računalom, što mislite tko bi vas i učenike trebao tome poučiti?

Europska unija i Europska komisija već se dulje vrijeme bave temom digitalne pismenosti i digitalnih kompetencija, od 2006. kad su među osam ključnih kompetencija uključili i digitalne kompetencije, 2013. kad je objavljen okvir za razvoj i razumijevanje digitalne kompetencije (DIGCOMP: A Framework for Developing and Understanding Digital Competence in Europe) pa primjerice do istraživanja EUN-a iz 2014. o uključenosti programiranja u kurikulume (EUN, Computing our Future).

U okviru za razvoj i razumijevanje digitalne kompetencije, DIGCOMP istaknuto je pet područja koja digitalna kompetencija obuhvaća. Opisana su ta područja, detaljno navedena znanja, vještine i stavove, ishodi učenja te konkretni primjeri primjene u svakodnevnom životu. Dostupna je i tablica za samoprocjenu koja sadrži pitanja za razine A, B i C za svako od pet područja, slično kao razine poznavanja stranog jezika. Svakako pogledajte tablicu i procijenite svoju razinu digitalne pismenosti.

Ovako su ukratko opisana područja digitalne kompetencije u DIGCOMP dokumentu.

Informacije: prepoznati, pronaći, spremiti, organizirati i analizirati digitalne informacije kritičko prosuđujući njihovu relevantnost i svrhu.

Komunikacije: učinkovito komunicirati u digitalnom okruženju, dijeliti sadržaje pomoću online alata, povezati se s drugima i surađivati korištenjem digitalnih alata, aktivno sudjelovati u online zajednicama i mrežama, odabrati načine komunikacije primjerene sudionicima, uvažavati kulturalne razlike. Biti odgovoran digitalni građanin, brinuti o svojim i tuđim digitalnim tragovima.

Stvaranje sadržaja: stvarati i uređivati nove sadržaje, uključivati i mijenjati prethodna znanja i sadržaje, kreativno se izražavati kroz digitalne medije, stvarati multimedijske sadržaje, obraćati pažnju na intelektualno vlasništvo, prava i dopuštenja. Znati kako podesiti programe, aplikacije i uređaje za svoje potrebe, razumjeti osnove programiranja.

Sigurnost: zaštititi svoje uređaje i sadržaje, razumjeti sigurnosne rizike i mogućnosti zaštite, brinuti o svojim i tuđim osobnim podacima i zaštiti privatnosti, štititi se od elektroničkog nasilja i online prijevara. Biti svjestan utjecaja tehnologije na zdravlje ljudi i okolinu.

Rješavanje problema: prepoznati digitalne potrebe i sadržaje, informirano odlučivati o najprimjerenijim digitalnim alatima za određenu svrhu, rješavati konceptualne probleme korištenjem digitalnih modela, kreativno se koristiti tehnologijom, rješavati tehničke probleme, podizati vlastite i tuđe kompetencije. Inovativno i kreativno koristiti tehnologiju.

Opisana područja, znanja, vještine i stavovi ne mogu se jednostavno preslikati u kurikulum jednog nastavnog predmeta. Kako bismo osposobili i pripremili djecu za korištenje tehnologije u sadašnjosti i budućnosti svi, baš svi učitelji i nastavnici moramo raditi na njihovom digitalnom opismenjavanju. Optimistično se nadam da će dio posla preuzeti novi kurikulum za nastavu Informatike od 1. razreda OŠ pa sve do 4. razreda SŠ, ali i da će i konačno u svim nastavnim predmetima zaživjeti međupredmetna tema “Uporaba informacijske i komunikacijske tehnologije”, kako bi svaki učenik dobio priliku pokazati svoju kreativnost i znanje kroz stvaranje digitalnih sadržaja te postao uzoran stanovnik virtualnog svijeta.

Cijeli dokument DIGCOMP dostupan je na  bit.ly/digcomp1 , a kako je ekipa projekta Pet za net napravila školski kurikulum za sigurnost djece na internetu, prema tom okviru pogledajte na petzanet.HR. Ukoliko želite odgovoriti i komentirati pitanja s početka članka pridružite mi se u raspravama na Twitteru, Facebooku ili Yammeru.

Jesmo li digitalni naivci?

Digitalnim urođenicima (digital natives) smatramo osobe rođene u doba digitalnih tehnologija, a sam pojam prvi put je upotrijebio Marc Prensky, 2001. u tekstu “Digitalni urođenici, digitalni doseljenici”. Pojednostavljeno, radi se o osobama rođenim krajem devedesetih ili nakon 2000. godine koji znaju sve o korištenju računala, mobilnih uređaja i interneta jer su odrasli koristeći se njima. Po toj teoriji, mi malo stariji smo digitalni doseljenici jer eto dolazimo u svijet digitalnih tehnologija, a nismo u njemu rođeni. Kad malo razmislite, slična tvrdnja bi se mogla izreći i za nas srednjih godina – odrasli smo uz radio i televiziju i po tome smo “medijski urođenici” pa ipak ne bismo znali popraviti niti jedan od tih uređaja, snimiti ili voditi televizijsku emisiju, niti smo uvijek svjesni loših medijskih poruka kojima smo okruženi.
Ja bih zapravo rekla da smo svi mi, i mladi i stari zapravo digitalni naivci jer vjerujemo da je sve na internetu istinito, da internet zna bolje od liječnika i učitelja i naravno da su na internetu svi pošteni i pristojni. Internet je uz nas četrdesetak godina, a tek nekoliko zadnjih godina počeli smo razmišljati koji rizici prate njegovo korištenje i tek kad smo se suočili s elektroničkim nasiljem i internetskom ovisnošću počeli smo situaciju shvaćati ozbiljno. Kao što imamo prometnu kulturu, na kojoj radimo s djecom i odraslima već godinama, tako nam treba i internetska kultura. U Hrvatskoj nažalost s time kasnimo desetak godina, usporedimo li se s britanskim školama koje već imaju uvedena striktna pravila što se smije, a što ne smije te kakve kazne su za sve koji ugrožavaju djecu pomoću interneta.
Iako su naši učenici odrasli uz sve te tehnologije ipak moraju naučiti i usvojiti odgovorne načine korištenja, zaštititi svoju privatnost i razumjeti posljedice prekomjernog dijeljenja u digitalnom svijetu. Zajedno s njima moraju učiti njihovi roditelji, a i mi učitelji jer jasno se vidi kamo su nas ignoriranje i naivnost doveli.
U virtualnom, ali i stvarnom svijetu treba jasno pokazati svoj stav o neprimjerenim komentarima, slikama i ostalim objavama koje se pojavljuju na internetu, posebice na društvenim mrežama. Ukazati i djeci i roditeljima, ali i kolegama zašto je neka objava neprimjerena, kakve je osjećaje izazvala kod osobe na koju se odnosi te kakve su posljedice takvog ponašanja. Istovremeno to znači da si ja kao učiteljica ne mogu dozvoliti pisanje bezobraznih komentara o djeci, roditeljima i kolegama ili online dijeljenje sadržaja koji je neprimjeren ili za njega nemam dozvole. Te da nikako ne smijem ugrožavati sigurnost djece potičući ih na korištenje internetskih programa i servisa koji nisu namijenjeni djeci, pritom ne zaboravite da su u Hrvatskoj maloljetnici (svi do 18 godina) posebno zaštićeni te da je dijeljenje njihovih osobnih podataka kažnjivo djelo.
Biti digitalni građanin znači svjesno, odgovorno, primjereno i učinkovito koristiti sve mogućnosti digitalnog svijeta (svijeta interneta). Mike Ribble opisuje digitalno građanstvo kroz devet sastavnica: digitalni pristup (sudjelovanje u društvu putem digitalnih medija), digitalna trgovina (online kupovanje i prodavanje), digitalna komunikacija (izmjenjivanje informacija uporabom e-pošte, poruka ili mrežnih stranica), digitalna pismenost (znanje o tome kada i kako se koristiti digitalnom tehnologijom), digitalni bonton (primjereno ponašanje), digitalni propisi (zakonska prava i ograničenja u upotrebi digitalne tehnologije), digitalna prava i odgovornosti (sloboda i povlastice svih koji se koriste digitalnom tehnologijom uz primjereno ponašanje), digitalno zdravlje (znanje o tome kako zaštiti psihičko i fizičko zdravlje) i digitalna sigurnost (znanje o zaštiti računala i osobnoj zaštiti).
Složit ćete se sa mnom da nama treba još puno učenja, poučavanja i vježbanja kako bismo od digitalnih naivaca postali digitalni građani.