Mjesečni arhivi: studeni 2014.

Jesmo li dovoljno pametni za e-poštu?

Objavljeno autor

Otvarate li još uvijek privitke e-pošte bez razmišljanja? Ili možda kliknete na poveznicu u poruci prije nego ste poruku pročitali?

Iako sam mislila da o prevarama putem elektroničke pošte svi već znaju sve, nedavno pristiglo upozorenje od strane CARNeta me potaknulo da ponovno pišem o toj temi. U tom upozorenju skreću pažnju na poruku e-pošte koja dolazi sa sadržajem na njemačkom jeziku te s poveznicom koja vas ne vodi na dodatne informacije nego pokreće ucjenjivački program (ransomware) koji šifrira sve sadržaje na vašem računalu i traži da platite ucjenu kako bi vam poslao šifru za njihovo dešifriranje. Nažalost takvi virusi su poprilično moćni i ako njime zarazite računalo vjerojatno ostajete bez svojih podataka. Ključni korak u cijeloj priči je da ste vi kliknuli na poveznicu ili privitak te tako sami zarazili računalo.

Antivirusni programi učinkovito štite računala, naravno podrazumijeva se da takav program imate na računalu i da se svakodnevno ažurira novim definicijama virusa kako bi ih prepoznavao i blokirao. Da biste izbjegli situaciju s početka članka osim antivirusnog programa treba vam i dobra količina “zdrave pameti” jer ti programi još uvijek ne mogu misliti umjesto vas.

Kako biste ubuduće jasnije vidjeli prijetnje koje stižu elektroničkom poštom, evo nekoliko savjeta. Osnovni je “Razmisli prije nego li klikneš”.

Najprije pogledajte tko vam poruku šalje. Radi li se o  nepoznatim osobama s e-adresom neobičnog oblika, pažljivo promotrite poruku. Budite skeptični i prema porukama koje dolaze s vama poznatih adresa, naime e-adrese se mogu krivotvoriti, tako da vam virusi mogu stići i s poznate adrese (primjerice CARNeta, Microsofta ili  Googlea), a možda je i računalo vašeg prijatelja zaraženo virusom pa vam šalje takve poruke.

Zatim pogledajte jezik kojim je poruka napisana. Ukoliko poruka stiže na (neočekivanom) stranom jeziku ili na hrvatskom s užasnim gramatičkim greškama odmah budite sumnjičavi. Ukoliko u hrvatskom tekstu miješaju padeže, lica i vremena budite sigurni da je to prevođenje na hrvatski odradio stroj te odmah obrišite poruku. Da, i onu koja vam nudi milijune kuna u Nigeriji. Ukoliko je sadržaj na stranom jeziku ipak ga pročitajte, ali nemojte kliknuti niti na jedan njegov dio dok niste sigurni da se radi o ozbiljnoj poruci. Ja sam, tako pretjerano oprezna, gotovo izbrisala e-kartu za avion jer je došla u poruci napisanoj na francuskom.

Obratite posebnu pažnju na privitke i poveznice. Nedavno sam dobila poruku na hrvatskom od nepoznatog pošiljatelja, s tekstom “Šaljem ti prezentaciju sa zadnjeg seminara” i datotekom u privitku. Takva poruka je dosta pametno sastavljena jer često odlazim na seminare i razmjenjujem prezentacije e-poštom. Možda biste i vi pomislili pa kakav problem mogu napraviti ako pogledam prezentaciju? Nažalost mogli biste napraviti veliki problem, jer privitak koji glumi prezentaciju može biti bilo što, čak i ucjenjivački program. Ime i vrsta privitka lako može zamaskirati pravi sadržaj privitka koji će napraviti štetu na vašem računalu. Dakle, ne vjerujte privitcima ako ne znate tko i zašto vam ih šalje. Najbolje je da pošaljete novu poruku osobi koja vam je poslala privitak i pitate je li ga zaista poslala i što je u privitku.

Ne klikajte na poveznice! To se odnosi i na poveznice koje vam stignu u porukama s društvenih mreža, naročito ako vam je poslana samo poveznica. Takve odmah obrišite bez imalo grižnje savjesti. Tko vam zaista želi poslati poveznicu neka uz nju napiše i neko objašnjenje.

Za učinkovito, nepovratno brisanje poruka e-pošte možete koristiti kombinaciju tipaka Shift i Delete. Tada se označena poruka u potpunosti briše i ne smješta u koš za smeće.

Ne vjerujte porukama koje vam nude milijune, ekskluzivan posao, ljubavne veze, dobitke na nagradnim igrama, naslijeđe u Africi i slično. Ukoliko nešto “izgleda predobro da bi bilo istinito” onda je vjerojatno lažno. Vaša pamet je najbolji alat koji imate na raspolaganju za svoju zaštitu, iskoristite je!

Kako s djecom dogovoriti odgovorno korištenje računala, mobilnih uređaja i interneta

Objavljeno autor

Bolje je početi s dogovorima o odgovornom korištenju prije nego li se pojavi potreba za kaznama.

Nije bez razloga izreka “Bolje spriječiti nego liječiti” aktualna i u današnje vrijeme. Puno situacija i događanja u virtualnome svijetu mogli bismo izbjeći prevencijom i edukacijom. Nakon što se zaista nešto dogodi preostaje nam samo “gašenje vatre” i kažnjavanje. Govorimo li o učenicima u školi i njihovim mogućim postupcima kojima bi mogli ugroziti svoju, ali i tuđu sigurnost na internetu Politika prihvatljivog korištenja je dokument koji bi nam mogao pomoći u pojašnjavanju pravila ponašanja i posljedica koje bi mogle slijediti.

U prijašnjim člancima mogli ste pročitati o Politici prihvatljivog korištenja i Politici izvrsnog korištenja koje se razlikuju po načinu pristupa dogovoru s učenicima. Politika prihvatljivog korištenja propisuje odgovorno ponašanje i kazne, a Politika izvrsnog korištenja promiče odgovorno ponašanje kroz pozitivne primjere. Bez obzira koju od njih planirate napraviti možete odabrati različite načine dolaska do željene Politike.

Tijekom projekta “Sigurnost djece na internetu” OŠ “Mladost”, OŠ Popovača, OŠ “Mato Lovrak” i OŠ Veliki Bukovec intenzivno su s učenicima, roditeljima i učiteljima radile na osmišljavanju Politike prihvatljivog korištenja. Učenici su davali prijedloge pravila koja treba uvrstiti pa su o njima raspravljali roditelji i naravno učitelji. Takav, demokratski način donošenja pravila je vremenski zahtjevniji, ali osigurava da svi dionici već tijekom postupka izrade Politike imaju priliku reći svoje mišljenje, saznati što Politika obuhvaća te aktivnim sudjelovanjem postati njenim suautorom. Tada ta Politika nije “nečija” nego “naša, zajednička”.
Drugi pristup je da učitelji, odnosno razrednici predlažu pravila koja se zajednički donose na Učiteljskim vijećima, a zatim raspravljaju (ili ne) s učenicima. Taj pristup je malo stroži, ali vremenski učinkovitiji.

Prilikom izrade Politike trebate razmišljati i o načinu njenog prihvaćanja i provođenja u djelo. Politiku prihvatljivog korištenja možete javno objaviti na oglasnoj ploči i mrežnim stranicama škole i svi je se, nakon toga moraju pridržavati. Bolji način je priprema politike u obliku ugovora koji učenici, roditelji i razrednik (škola) zajednički potpisuju. Takvi ugovori se osvježavaju i ponovno potpisuju na početku svake školske godine kako bi svi bili svjesni što se od njih očekuje te koje su moguće posljedice neodgovornog ponašanja. Treći način je da pravila prihvatljivog korištenja postanu dio Kućnog reda škole, a pritom se mora poštivati procedura koja je za to propisana zakonom, tj. Kućni red donosi Školski odbor.

Ovisno o obliku koji odaberete za Politiku ovisit će jezik kojim je sadržaj napisan: jednostavniji za djecu ako se radi o ugovoru, odnosno u službenijem tonu ukoliko se radi o tekstu koji ulazi u Kućni red.  Pravila i upute trebaju svakako obuhvatiti korištenje školskih računala i mreže, mobilnih uređaja,  društvenih mreža, zaštitu svojih i tuđih osobnih podataka  te što se smije dijeliti online i pod kojim uvjetima. Najčešće se navode i zabrane pojedinih oblika ponašanja, primjerice širenje i poticanje govora mržnje, sudjelovanje u elektroničkom nasilju, ali i kršenje autorskog prava. Ne zaboravite da Politika ipak treba biti čitljiva i razumljiva svima te nemojte napraviti cijelu “šumu” koja će zakloniti vidik na osnovna pravila odgovornog ponašanja

Na stranicama projekta razvoja školskog kurikuluma “Sigurnost djece na internetu” petzanet.hr možete vidjeti tri različita pristupa donošenja Politike prihvatljivog korištenja te same Politike koje su škole osmislile. Pogledajte, pročitajte, promislite, a možete i objavljene dokumente upotrijebiti, preurediti te prilagoditi vašim učenicima i školama.

Koliko su nam potrebni etički kodeks, bonton i politika primjerenog korištenja

Objavljeno autor

Često se govori da je biti učitelj poziv, a ne zvanje. No, znamo li se ponašati u skladu s našim pozivom i profesijom?

Prije desetak godina ne bih ni razmišljala da pišem o ovoj temi, ali vremena su se promijenila, a s njima i učitelji. Digitalne generacije rođene devedesetih počele su raditi u našim školama, a i mi stariji sve češće koristimo društvene mreže, razne računalne programe, online alate i aplikacije za mobilne uređaje. Neki postupci koji su se ranije podrazumijevali, jer su bili dio dobrog odgoja i pristojnog ponašanja, više se ne podrazumijevaju  i potrebno ih je istaknuti i pojasniti.

Evo nekoliko primjera za ilustraciju:

  • Školu je posjetio uvaženi gost i prije nego li je vijest o tome objavljena na školskim mrežnim stranicama, osvanula je fotografija na privatnom profilu učitelja na društvenoj mreži.
  • Novinar je kopirao učiteljske komentare s foruma i objavio ih u dnevnim novinama.
  • Učitelj obavještava svoje učenike IV. r osnovne škole o predstojećim aktivnostima i obavezama koristeći se društvenom mrežom za odrasle.

Etički kodeks škole potiče razumijevanje i prihvaćanje temeljnih načela moralno opravdanog ponašanja i promicanja etičkih vrijednosti te poprilično dobro opisuje poželjna ponašanja učitelja. Formulacije su najčešće općenite i iz njih možemo pročitati puno ili malo ovisno kako ih čitamo ili kako shvaćamo odgovorno, savjesno, profesionalno ispunjavanje obaveza. Nisam pročitala sve dostupne primjere etičkih kodeksa, ali nisam primijetila da se i u jednom spominju digitalni ugled, rasprave na društvenim mrežama ili neke druge online aktivnosti.
Niz primjera etičkih kodeksa za osnovne i srednje škole pronaći ćete pretraživanjem interneta pa ih možete detaljnije pročitati i usporediti. Članak 58. Zakona o odgoju i obrazovanju propisuje da škola treba imati etički kodeks, ali ne navodi ništa o njegovom povremenom osvježavanju ili stavkama koje treba sadržavati.

Vjerujem da o bontonu ne treba puno govoriti, da smo svi u školam svjesni pristojnog ponašanja i nastojimo ga riječima i djelom prenijeti učenicima. Bez obzira na virtualizaciju i online dostupnost dobre, stare upute iz bontona su još uvijek važeće i dobar odgoj je jednostavno prepoznati.

Politike prihvatljivog korištenja računala, mobilnih uređaja i interneta (PPK), o kojima smo pisali u prošlom broju, mogu biti dio Etičkog kodeksa ili Kućnog reda škole ili mogu biti zaseban dokument zbog sadržaja tehničkog karaktera koje treba češće obnavljati, ali i zbog svojevrsnog ugovaranja, tj. obvezivanja učitelja da svojim potpisom prihvate primjenu preporuka iz te Politike. PPK za djelatnike škole treba obuhvatiti korištenje službenog e-maila, elektroničku komunikaciju s učenicima i roditeljima, zaštitu osobnih podataka prilikom korištenja online programa s učenicima, korištenje društvenih mreža za odrasle i onih za obrazovanje (primjerice, Edmodo), kritički stav i vrednovanje informacija na internetu, objavljivanje fotografija, videozapisa ili učeničkih radova na internetu, korištenje školske mrežne stranice ili virtualnog okruženja za učenje (primjerice, Moodle), zaštitu autorskih prava te stav škole prema korištenju raznih računalnih programa i online alata (primjerice Office 365, Google Apps, YouTube, SlideShare, Zondle).
Tvrtke su puno ranije počele razmišljati i primjenjivati PPK tako da je na internetu dostupno niz primjera koji bitno striktnije i s jasnim kaznama propisuju prihvatljivo ponašanje zaposlenika. Pronaći ćete ih pretražujući s ključnim pojmovima: acceptable use policy, internet guidelines for employees i slično.

Na stranicama petzanet.HR možete pročitati kako je OŠ Veliki Bukovec osmislila Politiku prihvatljivog korištenja za učitelje, a predložak politike prihvatljivog korištenja za zaposlenike dostupan je i na stranicama Oznake eSigurnosti, esafetylabel.eu.

Završila bih ipak komentarom mlađeg kolege iz Italije, koji me je na jednom stručnom usavršavanju zapitao jesam li sigurna da svim tim propisivanjem pravila činimo dobro? Ne navodi li možda previše ograničavanja na bunt i kršenje pravila? Razmišljanje o tome ostavljam vama za domaću zadaću.

Politika izvrsnog ili prihvatljivog korištenja tehnologija

Objavljeno autor

Svaka igra ima svoja pravila. Kako biste znali što smijete, a što ne potrebna su vam pravila za korištenje računala i mobilnih uređaja u školama.

Iako riječ politika nema baš pozitivne konotacije u Hrvatskoj, ipak kad govorimo o načinima korištenja računala, mobilnih uređaja i interneta, riječ politika označava skup pravila kojima dogovaramo i propisujemo što se smije, a što ne. Pri osmišljavanju takve politike možete krenuti u dva smjera: jedan je politika izvrsnog korištenja (Admirable use policy), a drugi je politika prihvatljivog korištenja (Acceptable use policy). Postoji zapravo i treći – sigurnosna politika, ali ona je zahtjevnijeg, tehničkog karaktera pa za sad nećemo o njoj.

Politika izvrsnog korištenja računala, mobilnih uređaja i interneta (ukratko tehnologija) opisuje pozitivne načine korištenja tehnologija kakve bismo željeli da učenici i učitelji primjenjuju pri učenju i poučavanju. U takvoj politici ističete i promičete dobre načine na koje tehnologija olakšava i obogaćuje obrazovanje.  Politika govori o povezivanju s učenicima ili odraslima sa zajedničkim interesima i od kojih možete učiti, učenju, istraživanju, kreativnom korištenju i objavljivanju svojih radova, prikupljanju sadržaja koji se smiju preoblikovati u nove sadržaje za učenje, surađivanju, svrhovitom komuniciranju, kritičkom pristupu informacijama, poštovanju prema sebi i drugima, odgovornom digitalnom građanstvu te mijenjanju svijeta nabolje.

Politika prihvatljivog korištenja računala, mobilnih uređaja i interneta češće govori o zabranama i uvjetima pod kojima se nešto smije raditi. Obuhvaća pravila i upute za prihvatljivo korištenje školskih računala i mreže, mobilnih uređaja,  društvenih mreža i ostalih računalnih izvora. Govori o zaštiti osobnih podataka te što se smije dijeliti online i pod kojim uvjetima. Dio politike je i roditeljska suglasnost (ili ne) za fotografiranje i snimanje djece te online objavljivanje. Navode se i zabranjenih oblika ponašanja, primjerice širenje i poticanje govora mržnje, sudjelovanje u elektroničkom nasilju, ali i kršenje autorskog prava.

Obje politike govore i o posljedicama neodgovornog korištenja. Te posljedice, pedagoške mjere ili kazne propisane su u nekom drugom dokumentu, najčešće Kućnom redu ili nekom sličnom dokumentu. Koju god politiku odabrali važno je da bude poznata unaprijed tako da svi korisnici budu svjesni situacije i mogućih posljedica. Svi korisnici znače učenici, učitelji, stručni suradnici, ali i tehnička služba škole i naravno roditelji.

Iz iskustava škola koje smo posjetili u sklopu projekta razvoja školskog kurikuluma  “Sigurnost djece na internetu” saznali smo da je najučinkovitije ako politiku zajednički osmisle svi korisnici tako da svi razumiju što pojedine stavke znače te da budu svjesni što se od njih očekuje. Politike se osvježavaju u skladu s promjenama tehnologije, a korisnici ih potpisuju na početku svake školske godine. Zajedno s učenicima potpisuju ih i njihovi roditelji.

Na stranicama petzanet.HR možete pročitati kako su OŠ “Mladost” i OŠ Veliki Bukovec osmislile, donijele i stavile u funkciju svoje Politike prihvatljivog korištenja, a uskoro će biti objavljene i politike ostalih škola u projektu. Na stranicama Nacionalnog CERT-a (cert.hr) u odjeljku Za CARNetove korisnike možete pronaći Sigurnosnu politiku korištenja CARNetove mreže te Sigurnosne politike za škole i za visokoškolske ustanove. Predložak politike prihvatljivog korištenja za zaposlenike dostupan je i na stranicama Oznake eSigurnosti (esafetylabel.eu). U tom predlošku ističe se važnost da se svi zaposlenici škole pridržavaju mjera neophodnih za zaštitu podataka i računalnih mreža od virusa, neovlaštenog pristupa, štete, gubitka, zlouporabe i krađe tim više što danas škole potiču korištenje vlastite informacijske i komunikacijske opreme što predstavlja još i veći izazov po pitanju zaštite i sigurnosti.

Dakle, dogovorite pravila igre i pridržavajte ih se.

eTwinning kao sigurna društvena mreža

Objavljeno autor

Želite li surađivati s učenicima i učiteljima na društvenim mrežama prvi uvjet kojeg morate zadovoljiti je sigurnost i zaštita osobnih podataka.

Otkada je pokrenut, eTwinning promiče odgovorno korištenje interneta i razvija sigurno okruženje za suradnju učenika i učitelja na mreži. Ove će školske godine eSigurnost osobito biti u središtu pozornosti zahvaljujući nizu aktivnosti, uključujući suradnju s projektom Oznaka eSigurnost o kojem ste mogli čitati u jednom od prethodnih članaka.

eTwinning se najčešće opisuje kao mreža škola, zajednica učitelja ili kao platforma za međunarodne obrazovne projekte. Upitate li eTwinnere reći će vam da je eTwinning “suradnja, dijeljenje i zabava”. Za one koji ga još nisu otkrili, evo i malo detaljnijeg opisa.  eTwinning nudi platformu za odgojno – obrazovne djelatnike (učitelje, nastavnike, ravnatelje, knjižničare, stručne suradnike itd), koji rade u školama i dječjim vrtićima europskih država sudionica eTwinninga. Portal eTwinning (www.etwinning.net) je glavno mjesto suradnje i susreta u sklopu ove aktivnosti. Dostupan na 26 jezika, a okuplja više od 230 000 članova. Portal omogućava učiteljima pronalaženje projektnih partnera, otvaranje novih projekata ili sudjelovanje u postojećima, razmjenu ideja i primjera dobre prakse te kontinuirani profesionalni razvoj kroz razne webinare, radionice ili grupe.

eTwinning mreža pokrenuta je 2005. godine kao glavna aktivnost Europske komisije i njenog programa za cjeloživotno učenje, a od 2014. postaje važan dio Erasmus+, programa Europske unije u području obrazovanja, osposobljavanja, mladih i sporta. Svaka država članica ima svoju nacionalnu službu za podršku, a u Hrvatskoj je to Agencija za mobilnost i programe Europske unije (mobilnost.hr). Ove školske godine Hrvatska se uključila u pilot projekt nacionalnih programa tako da projekte mogu pokretati i samo hrvatske škole. Vjerujemo da će vam ta mogućnost olakšati ulazak u svijet projekata, najprije na nacionalnoj, a zatim i na internacionalnoj razini.

Mogućnosti eTwinninga su velike i one rastu zajedno sa vama i vašim projektnim aktivnostima. Ono što bitno razlikuje eTwinning od ostalih društvenih mreža je sigurnost. Naime, na eTwinningu ste uvijek sigurni da je osoba s kojom komunicirate također učitelj. Svi članovi se nakon registracije provjeravaju na nacionalnoj razini i ako se ne radi o odgojno-obrazovnom djelatniku korisnički račun se briše. Dakle, naša nacionalna agencija AMPEU garantira za svakog od nas da smo ono kako se predstavljamo. Takvu garanciju nećete imati niti na jednoj drugoj mreži, a kako stvari na društvenim mrežama postaju sve složenije, situacije i osobe sve nezgodnije, eSigurnost je definitivno jedna od stvari na koju najprije morate obratiti pažnju.

Nakon što ste s kolegama iz drugih škola dogovorili i pokrenuli projekt, započinjete rad u posebnom okruženju za projekte TwinSpaceu. TwinSpace je “dom” vašeg projekta u koji dodajete elemente koji su potrebni za suradnju, komunikaciju i objavljivanje sadržaja te pozivate članove. Svaki učitelj pritom poziva, uključuje i prati rad svojih učenika tako da možete biti sigurni da vaši učenici zaista komuniciraju s vršnjacima, a ne nekim nepoznatim osobama. Kao što AMPEU garantira za učitelje, tako svaki učitelj garantira za svoje učenike koje je uključio u projekt.

U TwinSpaceu su svi sadržaji najprije sakriveni od javnosti i dostupni samo članovima projekta tako da vi mirno možete dijeliti fotografije, videozapise, dječje radove bez da ugrozite privatnost djece. Odlučite li kasnije omogućiti javnu vidljivost projekta, ne zaboravite da su vam potrebne dozvole roditelja.

Dodatna razina sigurnosti je da su administratori eTwinning mreže poznati imenom i prezimenom, znamo kome se možemo obratiti za pomoć ili zaštitu. Tako da ako se dogodi neka nezgodna situacija vi je možete riješiti jednim e-mailom, a na drugim mrežama to je praktički nemoguća misija.

Isprobajte eTwinning projekte, uključite se u međunarodnu zajednicu učitelja i pružite svojim učenicima priliku da uče, otkrivaju, surađuju i komuniciraju u sigurnom online okruženju osmišljenom baš za obrazovanje.

Digitalni identitet učitelja

Objavljeno autor

Svaki učitelj zna tko je kad uđe u razred, a znate li tko ste u virtualnom svijetu? Što o vama može reći internet?

Digitalni identitet i digitalni otisci su skup informacija dostupnih o nekoj osobi putem interneta. Postali su aktualni zadnjih godina kao posljedice činjenice da se sadržaji na internetu arhiviraju dugotrajno, da je zaštita privatnosti manjkava te da pojedinci, često lakomisleno objavljuju informacije o sebi ne razmišljajući o mogućim posljedicama. Istraživanje provedeno 2012. u Španjolskoj, pokazalo je da je 34 % studenata učiteljskog fakulteta zabrinuto za utjecaj koji njihov digitalni identitet ima na profesionalni život, a da 63 % uopće nije važno što drugi ljudi misle o njima.

Danas zaista ne trebate biti Sherlock Holmes da biste o nekome pronašli informacije. Dovoljno je prošetati internetom i na svakom koraku naći ćete puno digitalnih tragova koje su ljudi svjesno ili nesvjesno ostavili. Upišite svoje ime u neku od tražilica pa pogledajte gdje se sve pojavljujete, koje vaše slike su dostupne online, a onda se pokušajte prisjetiti što od toga ste objavili vi, a što je nekim više ili manje misterioznim putevima dospjelo na internet.

Učiteljska profesija nosi sa sobom niz odgovornosti i vjerujem da biste vi radije ostali zapamćeni kao izvrstan poučavatelj, svijetli uzor mladim ljudima nego kao osoba čije nezgodne fotografije ili bezobrazni komentari kolaju internetom. Da biste to realizirali morate biti svjesni cilja koji želite postići i još više, metoda kojima ćete ga ostvariti. Kao pravi učitelji već ste sve ovo vizualizirali u obliku ishoda učenja i nastavnih metoda, zar ne?

Kako biste bili i ostali respektabilni učitelj u virtualnom svijetu najprije morate početi od sebe. Pročitajte s razumijevanjem uvjete korištenja računalnih programa i mobilnih aplikacija i obratite pažnju gdje se pohranjuju vaše slike, videozapisi, dokumenti, kontakti. Svakako saznajte kako im možete pristupiti i u potpunosti ih izbrisati. Taj način pohranjivanja i dijeljenja sadržaja obično uređaji odrađuju umjesto nas i mi jednostavno na to ne obraćamo pažnju.

Nadalje, morate biti svjesni da je svijet mali i da će se za svaku vašu objavljenu rečenicu ili sliku u publici naći netko tko vas poznaje i prepoznaje kao učitelja. Razmislite, i to jako dobro, što objavljujete i jeste li spremni podnijeti posljedice svojih objava. Dio posljedica je naveden u Kaznenom zakonu i Zakonu o zaštiti podataka da ne mislite kako se vi bezazleno igrate u virtualnom svijetu. Naš privatni i javni život isprepliću se sa stvarnim i virtualnim, a granice među njima postaju nejasne. Jesmo li na društvenoj mreži kao privatne osobe ili kao učitelji? Pišemo li komentare u ime svoje škole ili osobno? Kako ćemo reagirati ako na internetu naiđemo na zloban, nepristojan komentar?
U svim oblicima online komunikacije moramo imati jako puno strpljenja i stalno biti svjesni da bilo tko može vidjeti ono što smo napisali te upotrijebiti protiv nas. U virtualnim okruženjima vladaju drugačija pravila igre od onih u vašoj učionici. Bilo tko si može dozvoliti da vam pošalje bezobraznu poruku. Stoga obavezno proučite kako ćete zaštititi svoju privatnost u virtualnom okruženju. Ispravno podesite postavke privatnosti društvenih mreža i onemogućite ili barem otežajte pristup zlonamjernicima. Ne zaboravite da je u većini mreža sve javno dostupno ukoliko sami ne postavite ograničenja. Pametno koristite dobre strane društvenih mreža i izbjegavajte zamke.

Sljedeći korak je jasno naglašavanje prijateljima, znancima i neznancima želite li da neku vašu sliku ili tekst objave na internetu ili ne. Većina ih pretpostavlja da je u redu staviti sliku online, označiti vas na njoj i podijeliti javno. Pokažite im da moraju uvažavati vaše pravo na privatnost i ponašajte se na jednak, odgovoran način i vi prema njima.

Digitalne tehnologije mijenjaju svijet i od učitelja se očekuje da se promijene i prilagode novom okruženju, a na nama je odgovornost da pritom ipak ostanemo dobri uzori.

Poštovanje i rasprava u virtualnom svijetu

Objavljeno autor

Jesu li učitelji zaslužili poštovanje u virtualnom svijetu, je li na internetu trebala biti službena čestitka za Dan učitelja ili ne? Što vi mislite?

5. 10. je bio Dan učitelja, i kako je bila nedjelja na društvenim mrežama našlo se dosta učitelja koji su ga nama i sebi čestitali te primijetili da na službenim profilima Vlade RH na Facebooku i Twitteru nema spomena o Danu učitelja. Nažalost, nije ničega bilo ni na mrežnim stranicama MZOS-a ni AZOO. Tim povodom krenula je i online rasprava – trebaju li se oni uopće sjetiti obilježiti taj dan, jesu li učitelji zaslužili par riječi čestitke ili je svima ionako svejedno za učitelje. Kako su društvene mreže otvorene i interaktivne, poslali smo nekoliko poruka na te profile kako bismo im skrenuli pažnju da su nešto zaboravili pa kad su se već neki dan sjetili obilježiti Dan zaštite životinja mogli bi se sjetiti i učitelja. Nedjeljom se obično na tim službenim profilima pojavljuju automatizirane poruke, s unaprijed zadanim rasporedom tako da cijeli dan nisu primijetili poruke učitelja. Čestitke su se pojavile na profilima EU parlamenta, međunarodnih institucija i programa, čak nam je i Melinda Gates čestitala, a “domaća” se čestitka tek predvečer pojavila na Twitteru.

Cijeli ovaj uvod nas zapravo vodi do rasprava u virtualnom svijetu. Na forumima, blogovima i društvenim mrežama rasprave su uobičajene jer svatko ima pravo na svoje mišljenje, a i pravo napisati ga. U takvim raspravama dio osoba ima svoje javne profile s pravim imenom i prezimenom i oni najčešće iznose i argumentiraju svoje mišljenje bez uvredljivih dodataka jer ipak se zna tko su i što su iako su virtualni. No, dio sudionika koristi anonimne profile s izmišljenim imenima, tako štiteći svoj identitet i omogućavajući si slobodu širenja govora mržnje koju ne bi imali pod svojim pravim imenom. Nerijetko se u raspravama tada pojave poruke u stilu: “ti potičeš robovlasništvo” (jer si napisao komentar da roditelji odlučuju za maloljetnu djecu), “ti si glup” (jer u tekstu rasprave nisi uočio zarez na krivom mjestu), “ti ne znaš s djecom” (jer nemaš svoje djece, a onih tristotinjak iz škole se ne računaju). Postoji čak i poseban termin za takve osobe, oni su trolovi koji namjeno pišu bezobrazne poruke kako bi nekoga uvrijedili, kritizirali, usmjerili raspravu u drugom smjeru ili potaknuli druge na govor mržnje.

Tako da u jednom trenu takve rasprave, bez obzira na početnu temu, krenu u čudnom smjeru, postanu prepune vrijeđanja jer na svaki vaš argumentirani komentar dobijete novu poruku mržnje. I što sad?

Pojednostavljeni savjet bio bi: “Bježi glavom bez obzira”. U virtualnom svijetu, za razliku od stvarnog zaista možete pobjeći od takvih nasilnika i time im uskratiti mogućnost daljnjeg maltretiranja. Odmaknite se od rasprave, ohladite glavu i koristite se mogućnostima koje imate na raspolaganju. Najprije isključite obavijesti za pojedinu objavu, ako koristite FB onda je možete naći na malom trokutiću u gornjem desnom kutu objave. Zatim blokirajte osobe koje vas uznemiravaju i tako im zabranite pristup. Ukoliko se radi o ozbiljnoj temi i kršenju pravila korištenja ili zakona svakako objavu ili osobu prijavite administratorima. Ista logika vrijedi za stranice s reklamama i raznim obavijestima koje ne želite vidjeti – isključite ih u potpunosti ili odaberite “Ne želim vidjeti ovu objavu”. Sve to učinite bez grižnje savjesti, uživajte u miru i virtualnom društvu koje ste sami odabrali.

Nakon toga sve naučeno prenesite djeci. Ako se mi odrasli često ne možemo obraniti u takvim raspravama, kako je tek onda djeci koja nemaju naše iskustvo, koja se povode za raznim komentarima i besmislenim objavama. Naučite djecu kako blokirati osobe na internetu, kako prijaviti zlonamjerne poruke i elektroničko nasilje. Naučite ih kako postaviti virtualne zidove i zaštititi se. U Ujedinjenom Kraljevstvu je prije 5 godina promovirana poruka “Zip it, Block it, Flag it” – čuvaj svoju privatnost, blokiraj nepoželjne osobe i sadržaje i prijavi ih. Vrijeme je da i hrvatsku djecu tome naučimo.

Oznaka eSigurnosti

Objavljeno autor

Razmišljate li o zaštiti osobnih podataka, korištenju računala, mobitela i interneta u školi? Što mislite koju bi ocjenu vaša škola dobila pri provjeri eSigurnosti?

Britanski Ured za standardizaciju obrazovanja i zaštitu djece (Ofsted) regulira i kontrolira rad škola u svrhu postizanja najboljih rezultata u pružanju brige o djeci i mladim ljudima te u obrazovanju i usavršavanju vještina učenika svih dobnih skupina. Između ostalog provjeravaju i ocjenjuju internetsku sigurnost škole, koju ukratko opisuju kao sposobnost škole: da zaštiti i obrazuje učenike i zaposlenike u korištenju tehnologije te da posjeduje prikladne mehanizme za pružanje odgovarajuće intervencije i potpore kada je to potrebno. Škole se provjeravaju u tri glavne sastavnice internetske sigurnosti: sadržaj (izloženost neprikladnim sadržajima – pornografija, nasilje, govor mržnje, anoreksija, samoozljeđivanje, igre neprimjerene uzrastu), kontakt (grooming, elektroničko nasilje, krađa identiteta) i ponašanje (objavljivanje osobnih podataka, digitalni tragovi, internetska ovisnost, seksting, kršenje autorskog prava).

Smisao tog postupka je procjenjivanje do koje mjere škole educiraju učitelje, učenike i roditelje o sigurnom i odgovornom korištenju nove tehnologije te kakve mjere zaštite privatnosti postoje u školi. Nakon čitanja kriterija po kojima Ofsted ocjenjuje škole, nažalost postaje jasno u kojoj mjeri su hrvatske škole u zaostatku jer gotovo niti jedna naša škola ne bi dobila prolaznu ocjenu. Cjelovit dokument, preveden na hrvatski u sklopu projekta “Sigurnost djece na internetu”.

Dok čekamo da naše obrazovne vlasti krenu s odgovarajućom edukacijom, a zatim i procjenjivanjem internetske sigurnosti u hrvatskim školama vrijeme je da svaka škola poduzme sve što može kako bi zaštitila djecu i obrazovala ih. Pritom vam oslonac i vodič mogu biti stranice Oznake eSigurnosti esafetylabel.eu koje su nastale kao rezultat međunarodnog projekta na kojem su partneri bili tvrtke i obrazovne institucije iz Belgije, Italije, Portugala, Austrije, Estonije i Španjolske. U suradnji s udrugom “Suradnici u učenju” i CARNetom stranice su prevedene na hrvatski jezik pa je tako omogućeno i njihovo korištenje našim školama.

Oznaka eSigurnosti je portal za podršku i akreditaciju škola iz cijele Europe, čime je napravljen velik korak prema postizanju i održavanju zajedničkih visokih standarda internetske sigurnosti.

Portal omogućava:

  •  Akreditaciju – škole mogu usporediti svoje eSigurnosne prakse s međunarodno dogovorenim standardima. Nakon što objave dokumente o svojoj dobroj praksi, mogu biti akreditirane kao škole s potvrđenom oznakom eSigurnosti. Nakon završetka postupka samoprocjene, škole dobivaju personaliziran akcijski plan koji im omogućava postizanje više razine eSigurnosti., a mogu i usporediti rezultate svoje škole s drugim školama u zemlji i inozemstvu.
  • Sadržaje – portal omogućava učiteljima pristup rastućoj zbirci obrazovnih sadržaja, savjeta o eSigurnosti, popisima za provjeru i predlošcima za politike prihvatljivog korištenja te ostale dokumente.
  • Online zajednicu – korisnici i stručnjaci mogu razmjenjivati savjete, sadržaje, upute i informacije o eSigurnosti, pomoći jedni drugima te dijeliti primjere učinkovite prakse.

Za početak pogledajte primjere problema koji su se dogodili u drugim školama i razmislite što biste vi napravili u takvim situacijama, zatim se prijavite i krenite u postupak dobivanja oznake eSigurnosti kako biste procijenili stanje u školi i napravili akcijski plan za poboljšanje te se svakako pridružite online zajednici jer sve škole imaju slične probleme i ne moramo baš sve naučiti na vlastitim greškama.
Pozivamo vas da se pridružite zajednici Oznake eSigurnosti, podijelite svoje iskustvo, naučite od drugih kako postići višu razinu internetske sigurnosti i pomognite drugim učiteljima u rješavanju sličnih problema.