DA pohvalama, NE govoru mržnje

Reagirate li na uvredljive poruke na društvenim mrežama ili u reklamama?

Nekad davno jedna kolegica mi je rekla: “pa ne smiješ učenike hvaliti, pokvarit’ će se”. Pamtim tu rečenicu i uporno je kršim, a zašto ne bih?
Kolegica koja je neko vrijeme živjela u SAD-u prepričala je događaj kako je trčeći po nasipu dobacila, drugom trkaču kojemu je malo teže išlo: “Dobro vam ide, možete vi to”, a on skoro pao od šoka što je čuo pozitivan komentar, umjesto ismijavanja. Kaže ona, takvo je ohrabrivanje u SAD-u uobičajeno, a ja se pitam, ne bismo li uz sve novotarije mogli od njih uvesti i malo pozitivnog ohrabrivanja?

Cijela priča naravno preselila se i na društvene mreže, gdje se češće naiđe na negativan komentar, nego na pohvalu i ohrabrenje. Česte su situacije u kojima netko postavi pitanje, a druga osoba umjesto da odgovori na pitanje i pomogne, počne kritizirati početnu poruku zbog pravopisa, terminologije ili zato što prva osoba ima krivu frizuru na profilnoj slici. Nažalost, ovo nije karikirani nego stvarni primjer.
Obraćate li pažnju na indirektne poruke koje se šalju u reklamama? Vrlo često se koristi ismijavanje, omalovažavanje te potiče netolerancija i diskriminacija. Primjer 1, primjer 2, primjer 3. Zar se ne mogu pohvaliti novim uslugama bez da istovremeno nekog ne ismijavaju i vrijeđaju?

Bezobrazni komentari, vrijeđanje i ismijavanje siguran su put prema govoru mržnje i diskriminaciji. A što mi odrasli činimo kako bismo to spriječili? Najčešće ništa, umjesto da jasno i glasno reagiramo kad je netko izložen govoru mržnje.

Pristojno ponašanje, ljubazno ophođenje i pozitivna komunikacija kreću od obitelji, a nadograđuju se u školi, u društvu i na poslu. Očito smo dosegli “stepenicu u razvoju” kad moramo ponovno naučiti kako razgovarati i komunicirati bez vrijeđanja, nasilja i kritiziranja. Kao i sve ostale vještine i ta traži ustrajnost, vježbanje te svakodnevno primjenjivanje u različitim situacijama.

Evo nekoliko primjera kako biste to mogli napraviti u svom razredu:

  • Memento prijateljstva – predivan eTwinning projekt stotinjak učiteljica i učitelja iz četiri države mementoprijateljstva.weebly.com. Pogledajte aktivnosti koje su proveli i primijenite ih u svom razredu.
  • Pokaži što znaš – učenici u timu rješavaju postavljene zadatke, a nakon toga imaju 3 minute za predstavljanje rezultata. Cijeli razred komentira i ocjenjuje predstavljanje. Pozitivni komentari obavezni.
  • Suradničko pisanje bloga – svi članovi tima pišu blog o određenoj temi te komentiraju i potiču jedni druge na pisanje.
  • Kritičko procjenjivanje reklama – učenici odaberu neku reklamu, pokažu je  razredu te vode o njoj raspravu kako bi razotkrili diskriminacijske poruke.
  • Reci to lijepo – analiziranje članaka ili intervjua iz medija, označavanje kršenja ljudskih prava, diskriminacije ili govora mržnje te zatim preoblikovanje u pozitivne i poticajne izjave.
  • Pohvali se – učenici snimaju video poruku, izrađuju multimedijski rad ili pričaju o nečemu u čemu su dobri 
  • Pošalji dobru poruku – igra kao pokvareni telefon, ali s ciljem da osoba koja je zadnja dobije poruku s puno pohvala. Može se igrati i online :).
  • Najprije pohvala – učenici trebaju ocijeniti i komentirati radove svojih vršnjaka. Uz provjeru točnosti rješenja obavezno trebaju obratiti pažnju na dijelove koji su dobri i koje mogu pohvaliti.

Nemojte biti škrti s pohvalama, potičite vršnjačko vrednovanje, usmjeravanje, argumentiranje i gradite djeci samopouzdanje kako bi mogli pokazati svoj stav i podržati druge, a ne samo slegnuti ramenima jer sve je dobro dok je mržnja usmjerena prema nekome drugome.

Do kraja školske godine imate još dovoljno vremena razgovarati s učenicima o ovoj temi. Pogledajte i iskoristite sadržaje koji su dostupni na stranicama dislajkammrznju.hr, portalu medijskapismenost.hr Govor mržnje na internetu i društvenim mrežamaMaterijali za radionice o govoru mržnje za srednjoškolce i Sigurnost djece na internetu Pet za net.

Slika je preuzeta sa stranica belgijske kampanje “No hate speech movement“.

Roditelji i virtualni svijet

shutterstock_33647551Tvrtka AVG provela je istraživanja “Digitalni dnevnici” u kojima prikupljaju podatke kako tehnologija mijenja djetinjstvo i roditeljstvo. Rezultati iz 2010. pokazali su da je 92 % djece u SAD-u vidljivo online prije nego što navrše 2 godine, a istovremeno je rezultat za pet europskih država bio 73 %. Istraživanje iz 2014. pokazuje da je 6 % roditelja napravilo profil na društvenoj mreži za svoje dijete mlađe od 2 godine te da se 25 % roditelja voli hvaliti slikama djece na društvenim mrežama bez obzira kome su te slike dostupne. Kompletno istraživanje i prateće priručnike možete pročitati na stranicama Digitalnog dnevnika.

Namjerno sam istaknula podatke za najmlađu djecu jer za njih zaista ne možemo reći da su sami napravili profile na društvenim mrežama ili postavili svoje fotografije i videozapise online. Prva stvar na koju sam ja pomislila čitajući te rezultate je: “Jesu li ti roditelji uopće razmislili o tome što rade?”. Jesu li roditelji svjesni posljedica takvog prekomjernog objavljivanja, znaju li da stvaraju digitalni trag koji će njihovo dijete pratiti zauvijek?

Naravno svatko od nas je neizmjerno ponosan na svoju djecu, pozorno pratimo svaki njihov korak u odrastanju i bilježimo ga fotoaparatom, videokamerom, mobitelom i inim uređajima za snimanje. Svi volimo pogledati te snimke iz djetinjstva, prisjetiti se dogodovština i naravno da ih pokazujemo obitelji, rodbini i prijateljima. No, ne bih se složila da je internet mjesto na kojem ćemo zabilježiti tijek odrastanja svog djeteta.

Dva ključna razloga protiv objavljivanja dječjih snimki online su:

  • nemamo pravo obilježiti djetetov život digitalnim tragom koje ono možda neće moći izbrisati
  • ne znamo tko sve prati, gleda, dijeli ili mijenja naše fotografije i videozapise djece, zar ih zaista trebamo staviti na dohvat bilo kome?

No, to ne znači da trebamo isključiti internet, odustati od korištenja svih modernih uređaja i izolirati se od obitelji i prijatelja koji ne žive u našoj blizini. Ključ je u tome da najprije treba razmisliti, a zatim objaviti. Objavljivanjem snimki s rođendanskog slavlja, školske priredbe ili sportske utakmice vjerojatno nećete ni osramotiti ni ugroziti svoje dijete, ali mogli biste objavljivanjem snimki iz kade, s plaže ili nekih neugodnih situacija. Dok je dijete malo, odluka o tome što i gdje objaviti je isključivo na roditeljima, ali čim dijete počne razumijevati što radite s njihovim snimkama, uključite ih u odluku hoćete li nešto staviti na internet ili ne. Na taj način zajednički odlučujete i omogućavate da dijete uz vas razumijeva odgovornost online objavljivanja i bude svjesno kakav digitalni trag stvarate.

Kako bismo mogli ići ukorak s tehnologijom koja nam je dostupna, moramo neprestano učiti. Ne u onom klasičnom školskom smislu nego biti zainteresirani za promjene koje tehnologija donosi, saznati koje su prednosti, ali i koji su rizici. Ukoliko se ne osjećate “baš doma” sa svim internetskim čudesima predlažem da pogledate i pročitate priručnike za roditelje koji su napravljeni u sklopu školskog kurikuluma “Sigurnost djece na internetu”. Priručnici i prateći obrazovni sadržaji pripremljeni su za osnovnoškolce, ali sve u njima možete primijeniti i za starije i mlađe uzraste djece te za sve uzraste roditelja :). Dostupni su javno i besplatno na stranicama Pet za net. Priručnici obuhvaćaju pet područja: informacije, komunikacije, stvaranje sadržaja, sigurnost i rješavanje problema te time daju savjete roditeljima ne samo o objavi slika i digitalnim tragovima nego i kako se nositi s elektroničkim nasiljem i iskoristiti prednosti interneta.

Možete ih i direktno dohvatiti na ovim poveznicama:

Pročitajte, informirajte se, pitajte i primijenite u svakodnevnom životu. Kad se radi o djeci bolje je biti oprezan nego požaliti.

Razvijanje otpornosti u virtualnom svijetu

 

Svjesni smo da ne možemo biti 24 sata uz djecu, da djeca provode puno vremena ispred raznih zaslona (televizija, računalo, mobitel) te da su djeca u virtualnom svijetu bez nas odraslih (roditelja, staratelja, učitelja). Kako bismo ograničili utjecaj virtualnog svijeta, i vrijeme pred zaslonima, često oduzimamo djeci uređaje, nadajući se da smo time uspješno eliminirali problem. No, zapravo smo ga samo odgodili na par sati. Važno je da vrijeme provedeno pred zaslonom sagledamo s kvalitativnog aspekta, jer nije isto sudjelovati u komentiranju i raspravama na društvenim mrežama, igrati igre, učiti korištenjem multimedijskih sadržaja i igri ili samo pasivno sjediti pred zaslonom i promatrati što se na njemu odvija. Iz naše obrazovne perspektive, vrijeme provedeno u učenju korištenjem interaktivnih aplikacija je korisno, a pasivno sjedenje pred zaslonom baš i ne. Uz ovo mi se javila asocijacija na stare fore čitanja stripova zamaskiranih u udžbenike. Dakle, ipak pogledajte kakvo je to “učenje” koje vam, dijete servira i potrudite se da na zaslonima budu kvalitetni, primjereni sadržaji.

Isključivanjem interneta, oduzimanjem uređaja i ostalim kaznama nećemo naučiti dijete kako se treba ponašati u virtualnom svijetu ni kako da se njime koristi za svoj boljitak. Bez obzira koliko se vama ne sviđale društvene mreže one su tu već deset godina i vrijeme je da se na njih priviknemo jer nemaju namjeravaju nestati. Ključno pitanje na koje morate imati odgovor je: kako ćete osnažiti dijete da bude spremno za društvene mreže, odnosno cijeli virtualni svijet? Odgovor: vrlo slično kako ste ga osnažili za odlazak u vrtić, školu ili druženje u kvartu. Uz poneki moderni dodatak.

Potaknite djecu da u virtualnom svijetu budu pristojna, kreativna, suosjećajna, empatična, da pružaju podršku, pokažu svoje uspjehe i pohvale tuđe, podijele tugu i veselje, da pokažu svoje dobre strane, da se postave za sebe bez ugrožavanja drugih. Naravno da pritom trebaju biti svjesni i obraćati pažnju na činjenicu kako je sve što rade online lako dohvatljivo i vidljivo svima.
Sve to su nužne vještine u današnjem svijetu i briga nas odraslih je da djecu naučimo odgovornom i primjerenom korištenju interneta i svih drugih tehnologija.

Prije par godina pročitala sam članak Dr. Jodi Gold u kojem kao primjer na kojem možemo poučiti djecu o online prisutnosti navodi Kim Kardashian. Čudno, ali dobar primjer jer jasno pokazuje koja je cijena “pet minuta slave” i pogodan za raspravu s djecom koliko privatnog života vrijedi podijeliti na društvenim mrežama, zašto i uz koje posljedice (pozitivne i negativne).
No, nisu tu samo negativni aspekti. Želite li dobiti prestižan posao ili biti prepoznat kao stručnjak, važno je imati izvrstan online portfolio i nadzirati svoje digitalne tragove, koje današnja djeca ostavljaju od rane dobi. Kako se najbolje predstaviti online, kako svojim riječima i djelima potvrditi i argumentirati svoje digitalne tragove, kako biti promišljen pri dijeljenju – biti iskren, pokazati najbolje od sebe bez nepotrebnog izlaganja privatnog života javnosti. Sve to su vještine koje našoj djeci trebaju sad, jer kad za deset godina počnu tražiti posao bit će kasno za krpanje i glancanje digitalnog identiteta.

Dakle, pogledajte online profile i objave Kim Kardashian, Severine, ali i Ivice Puljaka, Antonije Blaće, Tomislava Bronzina, Arjane Blažić, Biljane Cerin, Jana Kerekeša, Sanje Polak pa razgovarajte s djecom.

Jedan od projekata koji se bave jačanjem otpornosti djece u virtualnom svijetu je međunarodni projekt ENABLE na kojem je partner i udruga “Suradnici u učenju”, a svi obrazovni sadržaji dostupni su vam na hrvatskom jeziku.
Članak Dr. Jodi Gold ” What Parents Can Learn About the Internet From Kim Kardashian“.