Svi se slažu da nam treba, ali ne i kako je postići.

Digitalne kompetencije, informacijska i računalna pismenost, vještine 21. stoljeća često su spominjane fraze u obrazovanju, kao i digitalni urođenici, koji znaju sve jer odrastaju uz tehnologije i učitelji koji nisu iz tog svijeta pa eto imaju izgovor da ne znaju ništa. Sve te kompetencije uredno su nabrojane u NOK-u, opisane u međupredmetnim temama i nalaze se u kategoriji onoga o čemu svi trebaju brinuti. No, kod nas su digitalna, informacijska i računalna pismenost već dugo vremena na sporednom kolosijeku. Očekujemo li da će učenici sami sebe opismeniti?

Istraživanje The International Computer and Information Literacy Study (ICILS), provela je IEA – International Association for the Evaluation of Educational Achievement, 2013. u 21 zemlji. U Hrvatskoj je to istraživanje obuhvatilo 3533 učenika, 2736 učitelja iz 180 osnovnih škola.

Tijekom istraživanja provjeravala se pismenost učenika u četiri razine. Viša razina znači bolje kompetencije za korištenje IKT, kritičko promišljanje i kreativno stvaranje, zaštitu privatnosti. Dakle, veći broj učenika na višoj razini znak je kvalitete. Nažalost, čak 11 % hrvatskih učenika nije doseglo niti 1. razinu.

1. razina pismenosti – osnovno korištenje datoteka, uređivanje teksta prema zadanim uputama, osnovne mogućnosti elektroničke komunikacije te prepoznavanje rizika zloporabe računala. 25 % naših učenika je na toj razini, a ICILS prosjek je  23 %

2. razina pismenosti – osnovne vještine za pronalaženje informacija u jednostavnim elektroničkim izvorima, prema uputama mogu napraviti jednostavne kombinacije pronađenih informacija, teksta i slika (plakati), svjesni su važnosti pristupa elektroničkim informacijama i mogućih posljedica neželjenog pristupa informacijama – 42 % naših učenika, ICILS prosjek 38 %.

3. razina pismenosti – mogu samostalno pronalaziti informacije, uređivati i stvarati digitalne sadržaje, odabiru prikladne izvore elektroničkih informacija te ih korištenjem različitih programa mogu kreativno dopuniti i preoblikovati, svjesni su da informacije mogu biti pristrane i nepouzdane.  21 % naših učenika, kao i prosjek ICILS.

4. razina pismenosti – samostalno pronalaze i kritički procjenjuju informacije i proizvode, svjesni su ciljane publike i svrhe novog informacijskog proizvoda, da informacije mogu biti komercijalizirane i iskrivljene, razumiju mogućnosti i ograničenja korištenja tuđeg intelektualnog vlasništva. 1 % naših učenika, a ICILS prosjek je 2 %.

Ukoliko se kanite utješiti našom prosječnošću, evo nekoliko usporedbi s boljima:

• Hrvatska ima na razinama 0 i 1, 36 %, a Češka samo 15 % učenika
• od 21 države, njih 13 ima na 4. razini pismenosti od 2 do 5 % učenika, mi imamo samo 1%
• na razinama 3 i 4 imamo 22 % učenika, dok ih Kanada i Češka imaju 37 %.

Primijetite da niti jedna razina ne govori o programiranju, robotici ili nekim složenijim zadacima na računalu. Dakle, 4. razinu treba doseći svaki učenik kako bi mogao aktivno i svjesno sudjelovati u današnjem svijetu.

Naši učitelji smatraju da uporaba IKT rezultira slabijom vještinom pisanja, ograničava osobnu komunikaciju, potiče kopiranje, rezultira slabijim vještinama računanja i procjene te odvraća učenike od učenja.  Više od 60 % hrvatskih učitelja nikad ne koristi računalne programe u nastavi, 46 % ne koristi ni programe za obradu teksta ili prezentacija, niti internet, a 56 % nikad ne koristi programe za učenje i vježbanje.

Pročitate li detaljnije opise razina pismenosti i usporedite li ih sa stanjem u hrvatskim školama uočit ćete da većinu toga mi niti ne poučavamo učenike u školama. Nedostupnost nastave Informatike, neostvarena međupredmetna tema dio su uzroka ovakvih loših rezultata naših učenika. No, tko ili što je kriv za (ne)pismenost naših kolega u školama?

Izvori informacija u članku su ICILS izvještaj te Priopćenje za medije NCVVO .