Digitalnim urođenicima (digital natives) smatramo osobe rođene u doba digitalnih tehnologija, a sam pojam prvi put je upotrijebio Marc Prensky, 2001. u tekstu “Digitalni urođenici, digitalni doseljenici”. Pojednostavljeno, radi se o osobama rođenim krajem devedesetih ili nakon 2000. godine koji znaju sve o korištenju računala, mobilnih uređaja i interneta jer su odrasli koristeći se njima. Po toj teoriji, mi malo stariji smo digitalni doseljenici jer eto dolazimo u svijet digitalnih tehnologija, a nismo u njemu rođeni. Kad malo razmislite, slična tvrdnja bi se mogla izreći i za nas srednjih godina – odrasli smo uz radio i televiziju i po tome smo “medijski urođenici” pa ipak ne bismo znali popraviti niti jedan od tih uređaja, snimiti ili voditi televizijsku emisiju, niti smo uvijek svjesni loših medijskih poruka kojima smo okruženi.
Ja bih zapravo rekla da smo svi mi, i mladi i stari zapravo digitalni naivci jer vjerujemo da je sve na internetu istinito, da internet zna bolje od liječnika i učitelja i naravno da su na internetu svi pošteni i pristojni. Internet je uz nas četrdesetak godina, a tek nekoliko zadnjih godina počeli smo razmišljati koji rizici prate njegovo korištenje i tek kad smo se suočili s elektroničkim nasiljem i internetskom ovisnošću počeli smo situaciju shvaćati ozbiljno. Kao što imamo prometnu kulturu, na kojoj radimo s djecom i odraslima već godinama, tako nam treba i internetska kultura. U Hrvatskoj nažalost s time kasnimo desetak godina, usporedimo li se s britanskim školama koje već imaju uvedena striktna pravila što se smije, a što ne smije te kakve kazne su za sve koji ugrožavaju djecu pomoću interneta.
Iako su naši učenici odrasli uz sve te tehnologije ipak moraju naučiti i usvojiti odgovorne načine korištenja, zaštititi svoju privatnost i razumjeti posljedice prekomjernog dijeljenja u digitalnom svijetu. Zajedno s njima moraju učiti njihovi roditelji, a i mi učitelji jer jasno se vidi kamo su nas ignoriranje i naivnost doveli.
U virtualnom, ali i stvarnom svijetu treba jasno pokazati svoj stav o neprimjerenim komentarima, slikama i ostalim objavama koje se pojavljuju na internetu, posebice na društvenim mrežama. Ukazati i djeci i roditeljima, ali i kolegama zašto je neka objava neprimjerena, kakve je osjećaje izazvala kod osobe na koju se odnosi te kakve su posljedice takvog ponašanja. Istovremeno to znači da si ja kao učiteljica ne mogu dozvoliti pisanje bezobraznih komentara o djeci, roditeljima i kolegama ili online dijeljenje sadržaja koji je neprimjeren ili za njega nemam dozvole. Te da nikako ne smijem ugrožavati sigurnost djece potičući ih na korištenje internetskih programa i servisa koji nisu namijenjeni djeci, pritom ne zaboravite da su u Hrvatskoj maloljetnici (svi do 18 godina) posebno zaštićeni te da je dijeljenje njihovih osobnih podataka kažnjivo djelo.
Biti digitalni građanin znači svjesno, odgovorno, primjereno i učinkovito koristiti sve mogućnosti digitalnog svijeta (svijeta interneta). Mike Ribble opisuje digitalno građanstvo kroz devet sastavnica: digitalni pristup (sudjelovanje u društvu putem digitalnih medija), digitalna trgovina (online kupovanje i prodavanje), digitalna komunikacija (izmjenjivanje informacija uporabom e-pošte, poruka ili mrežnih stranica), digitalna pismenost (znanje o tome kada i kako se koristiti digitalnom tehnologijom), digitalni bonton (primjereno ponašanje), digitalni propisi (zakonska prava i ograničenja u upotrebi digitalne tehnologije), digitalna prava i odgovornosti (sloboda i povlastice svih koji se koriste digitalnom tehnologijom uz primjereno ponašanje), digitalno zdravlje (znanje o tome kako zaštiti psihičko i fizičko zdravlje) i digitalna sigurnost (znanje o zaštiti računala i osobnoj zaštiti).
Složit ćete se sa mnom da nama treba još puno učenja, poučavanja i vježbanja kako bismo od digitalnih naivaca postali digitalni građani.